Rođena Banjalučanka Milena Plavšić iskreno: Ne zanima me gradonačelnik Banjaluke

05.12.2020. | 19:58

Zovu me i pitaju za mišljenje, a ja svima kažem da sam apolitična. Ja političarima nikada nisam pjevala, a imala sam ponuda. Ne zamjeram kolegama koji su to radili, jer neko više, a neko manje voli novac.

Popularna pjevačica narodne muzike Milena Plavšić tuguje nakon smrti supruga Duška u svom beogradskom stanu.

-Osjećam se nekako slabo. Nadam se da je samo jedna jača gripa. Testirala sam se par puta na koronavirus, jednom pozitivna, drugi put negativna. Više ni sama ne znam šta da mislim, šta da radim? Počela sam da pijem antibiotike, bole me leđa, kosti, mišići…Ni doktori ne znaju, kažu da sam na ivici korone, pa šta pod tim podrazumjevaju ne znam ni sama. Mnogi su protiv buduće vakciancije, ali ja ću prva da stanem u red kada dođe vrijeme vakcinacije. Omladina se junači, ne nose maske, prave se pametni i tako šire virus – ispričala nam je Milena na početku razgovora.

Prije par mjeseci sahranili ste supruga?

-Ne znam kada mi je gora godina u životu bila. Moj Duško je dugo godina živio u Njemačkoj, tamo je imao neki svoj biznis, bio je u toj državi i zdravstveno osiguran, pa je svake godine išao u Njemačku na kompletne zdravstvene preglede. Samo par mjeseci prije nego je obolio išao je u Njemačku na sistematski pregled i bilo je sa njim sve u redu. A, onda kao grom iz vedra neba, 25. juna ove godine dobio je dijagnozu koja je glasila, karcinom jetre. Niti je bio alkoholičar, bio je neko ko je stvarno pazio na zdravlje. Veoma mi je teško pričati o tome. U braku smo bili 21 godinu, jedno drugom smo bili sve u životu. Nikada neću zaboraviti tu njegovu borbu za život. Jetra mu je bila kompletno metastazirala, nije zbog trenutne situacije mogao dobijati ni neke posebne terapije,a hemoterapiju nije mogao dobiti zbog njegove izuzetno loše zdravstvene slike. Nadao se da će barem poživjeti još dvije do tri godine, a otišao je za tri mjeseca. Ja sam ga tješila, zavaravala i njega i sebe. Mada su meni doktorili rekli da je došao do samog kraja. Jako je volio život, on je bio spreman i da ima bolove, ali samo da još malo poživi, ali eto ode, napusti me u svojoj 66. godini života. Moj Duško još nije bio ni dočekao da dobije njemačku penziju.

Ima li nešto zbog čega žalite?

-Jedino mi je žao što je umro u bolnici. Zbog toga me moja duša boli, što barem taj zadnji izdisaj nije proveo pored mene i u našem stanu. Ali, bio je prepun vode, noge su mu jako otekle, stomak… Kada sam ga posjetila u bolnici samo me molio da ga okrenem na stranu, pomjerim, jer se dešavalo da satima leži na jednoj strani. Razumijem i shvatam ja i medicinsko osoblje koje ima mnogo posla, pa ne stižu sve da urade. Eto, to će ostati moja rana na srcu, što nije umro u našem stanu, navodi Express.

Kako provodite Vaše samačke dane?

-Momentalno kao i svi zbog pandemije, ali ja sam do prije par dana svakodnevno išla na groblje. Samo da se malo situacija smiri, ja ću opet svakodnevno da obilazim mog Duška. Imam taj neki osjećaj, ako ne odem jedan, dan, da će on negdje gore pomisliti, da sam ga već zaboravila. To je jedina spona koja mi je ostala i koja me veže za njega, pored sjećanja.

Kažu da se u nevolji prepoznaju pravi prijatelji, da li vas je neko od kolega kontaktirao nakon smrti Vašeg muža?

-Da jesu, a na sahranu su došle Azemina Grbić, Ćana, Nada Topčagić… Ali, evo sad moram to javno da kažem, da me ne samo prijatno iznenadila, već baš onako posebno obradovala Hanka Paldum. Ona me nakon sahrane pozvala da mi izrazi saučešće i od srca joj jedno veliko hvala. Hanka je još jednom pokazala i dokazala tu njenu veliku ljudskost i dobrotu koju nosi i ima u sebi. Oduvjek sam je poštovala i cijenila. Zvala me i Mina Kostić. Moram pomenuti i Branku Sovrlić i njenog muža Sadika. Ja se ustvari i ne družim mnogo sa kolegama, svako ima svoje obaveze, tako da za druženje i nema vremena. Ja ne volim nikog da opterećujem. Azemina Grbić je moja draga i stara prijateljica. Ja nikog nisam zvala niti sam očekivala da dođu na sahranu, zbog pandemije.

Imali ste dosta porodičnih tragedija, ali ste nastavili sa pjesmom?

-Nakon svih tih silnih smrti, od roditelja, brata, bratića i da više ne nabrajam, pjesma je ta koja me održala u životu. Ja sam morala da pjevam, jer sam pjesmom prehranjivala mnogobrojnu porodicu. I sada ima dvoje bolesnih u porodici, sin od sestre ima karcinom oka, pa zet karcinom pluća. Moja pjesma „Ja sam jaka žena“ izražava sav moj bol i sve moje muke“.

Da li se nakon svega toga bojite smrti?

-Ne, uopšte se bojim. Moj pokojni Duško i ja smo nama obezbjedili vječnu kuću. Samo i jedino čega se bojim je duga i teška bolest. Bojim se patnje. Sve nas to čeka na kraju. Ja sam za sada dragom Bogu zdrava, živa pod zemlju ne mogu. Ja sam sada sama, nema ko da mi pomogne.

Bili ste velika jugoslovenska zvijezda folk muzike, snimili dosta pjesama, albuma, hitova. Ali, nemate, kuće, vile, brodove…

-Da tako je, ali sam jako zadovoljna. Živim u stanu od 60 kvadratnih metara i više mi i ne treba. Da bila sam popularna, tražena, ali tada i u ona vremena se nije zarađivalo kao danas. Znalo se tada ko su bile noseći velikani narodne muzike. To su bili Lijepa Brena, Šaban Šaulić, Miroslav Ilić, oni su mogli da prave solističke koncerte, i da dobro zarade, ali sve sa pravom. Dok smo mi ostali pjevači znali sjesti u jedan autobus, pa nas desetak, dvadesetak putujemo od grada do grada. Pa da je bilo i po 1000 ili 2000 ljudi na koncertu, dok se sav taj novac na nas sve raspodjeli dobije svako od nas po 200 ili 300 tadašnjih njemačkih maraka. Danas ta naša generacija radi od slučaja do slučaja. Meni je najviše u današnje vrijeme žao muzičara koji imaju porodice i koji po nastupu dobijaju neku crkavicu. Oni su najviše nastradali u ovo vrijeme pandemije. Kada je to javno rekla Neda Ukraden svi su „udarili“ po njoj, a žena nije mislila na sebe, već na muzičare.

Da li se od Vas može očekivati nešto novo?

-Ja imam toliko hitova i na nastupima mi traže te stare pjesme. Ali, sam nedavno dobila poziv od predstavništva „Croatia recordsa“ u Beogradu, a oni su mi saopštili da će nekadašnji Jugoton, a danas Croatia records štampati moj trostruki CD sa mojim najvećim hitovima, sa pedeset pjesama. Bila je to vijest koja me baš obradovala, bacila sunce na moju sjenu. Ja sam njima do posljednjeg dana bila odana. Sjećam se rat uveliko počeo, a oni su objavili moj album “Odlazim“. A, mnogi su tada pobjegli od njih i „prešaltali“ se u drugu diskografsku kuću. Najbitnije mi je da sam ostala čistog obraza i što niko ne može ništa da me predbaci ili da me za nešto optuži. Nikada nisam pjevala nacionalističke pjesme, za mene postoje samo ljubavne pjesme. U duši sam ostala jugonostalgičar i volim sve ljude i narode. Otac me je odgajao, da postoje samo loši i dobri ljudi.

Rođena ste Banjalučanka, a u Banja Luci je došlo do političkih promjena?

-Da, a to sam čula od drugih. Zovu me i pitaju za mišljenje, a ja svima kažem da sam apolitična. Kada bi moj otac iz groba ustao i bio gradonačelnik Banja Luke meni to ne bi ništa značilo. Ja političarima nikada nisam pjevala, a imala sam ponuda. Ne zamjeram kolegama koji su to radili, jer neko više, a neko manje voli novac. Ja pjesmu „Banjaluko i ta tvoja sela“ pjevam cijeli život. Safet Isović je bio moj idol, a on je prvi pjevao tu pjesmu i jedan stih je išao „Banjaluko vatrom izgorjela“, ali ja nisam mogla tako pjevati, pa sam okrenula na „Banjaluko i ta tvoja sela“. Ja sam to bukvalno shvatila i pitala se kako da moj grad gori?

Nedavno su neke kolege javno prozivale Nadu Topčagić koja je objavila sliku iz mladih dana u toplesu?

-Ne znam zbog čega, jer Nada je divna koleginica, legenda naše estradne scene. U naše vrijeme ako nisi znao pjevati, ma da si go hodao ne bi postao popularan. A, Nada je bila baš zgodna. Meni je ono top slika. Pa i ja sam išla tada u Ulcinj na nudističku plažu. Pokazivala sam i dekolte koji nije bio vulgaran.

Vaše mišljenje o ovim današnjim mladim pjevačima?

-Ma meni je njih zaista žao. Ja sam svojevremeno bila ekskluzivac „Jugotona“ iz Zagreba i ta diskografska kuća mi je sve obezbjeđivala, od pjesme do studija i spotova. A, ova mladost danas pjeva godinama pa nemaju ni svoj album, već snimaju pjesmu po pjesmu, a sve, ama baš sve moraju sami da plaćaju. Ali i te mlade gazi vrijeme, jer se novi pjevači serviraju kao na tacni. Niti imaju svoj stan, niti imaju osiguranu budućnost.