Sjećanje na velikog Tolstoja: Sakupljač ženskih srca i tvorac velikih riječi

20.11.2020. | 09:27

Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti još nije došlo. Pa šta onda postoji? Samo ona tačka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj tački je sav naš život, kazivao je Lav Nikolajevič Tolstoj, ruski književnik i mislilac, koji nosi i tutulu jednog od najvećih svjetskih romanopisaca.

Ove godine 20. novembra navrašava se 110 godina od kada se u Tolstojevoj životnoj tački sastalo prošlo i buduće – potkraj novembra 1910. godine pobjegao je iz doma u Jasnoj Poljani i, slomljen bolešću, u 82. godini od posljedica zapaljenja pluća preminuo na seoskoj ruskoj željezničkoj stanici Astapovo. Bio je to njegov bijeg od teških svađa, nepovjerenja i ljubomore koju je pokazivala njegova supruga Sofija, te plemićkog života kojeg se uporno odricao. Ovim bijegom i smrću osigurao je mjesto među besmrtnim velikanima u istoriji svjetske književnosti. Pet hiljada ljudi je otišlo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja, koji je sahranjen po vlastitoj želji – bez obreda, u drvenom sanduku, u omiljenom mjestu svog djetinjstva – Zabranu. A još za Tolstojevog života govorilo se da u Rusiji postoje dva cara – Nikolaj, car Rusije, i Lav, car pisane riječi.

Svoju besmrtnost “bog ruske književnosti”, kako je Tolostoja nazvao Fjodor Dostojevsk, obezbijedio je, između ostalih, romanima “Ana Karenjina” i “Rat i mir”, koji oslikavaju duboku psihološku i društvenu pozadinu Rusije i njenog društva u 19. vijeku.

Rođen je 9. septembra u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petoro djece Nikolaja Iljiča i Marije Nikolajevne Volkonski, u porodica plemićkog porijekla – titulu grofa njegovim precima dodijelio je u 18. vijeku lično Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete, pa su ga podigli i za njega se brinuli rođaci. Gubitak roditelja podstiče ga na razmišljanja o životu, smrti i sreći. Zaključio je kako smrt može doći bilo kada te da se sreća može postići samo u sadašnjosti.

KNJIŽEVNI RAD

U mladosti Tolstoj čita Sterna i oduševljava se Puškinom, dok ga Ljermontovljeva proza uči topografskoj tačnosti. Njegov prvi književni rad “Istorija jučerašnjeg dana” (1851) je bio pokušaj pričanja o duševnim stanjima jednog dana. Šklovski ga smatra ranom pojavom toka svijesti i pristupom poetici snova, koja će dobiti znatno mjesto u strukturi “Rata i mira”. U prvoj polovini pedesetih godina 19. vijeka nastaje Tolstojeva trilogija: “Djetinjstvo” (1852), “Dječaštvo” (1854) i “Mladost” (1857). Opisujući opsadu Sevastopolja u Krimskom ratu, Tolstoj se vraća načelima ranog ruskog realizma i žanru objektivnog ogleda.

Već 1861. Tolstoj je pisao ruskom političkom emigrantu Gercenu u London kako je naumio pisati roman u kojem junak treba da bude povratnik dekabrist. Tako se postepeno rađao najveći Tolstojev roman “Rat i mir”. Prethodio mu je “Dekabrist” (1861), s uvodom u kojem se spominje pobjeda ruske vojske 1812. i poraz 1855. godine. “Ana Karenjina” je nastajala između 1875. i 1877, pisana u nastavcima, pa se nizanjem dvije paralelne fabule pojavljuju motivi društvenog i kulturnog života, ali i ruske privrede tih godina. Roman u kojem providnost kažnjava nevjeru (Vronski nestaje u Srbiji, Ana se baca pod voz) prevladao je piščevu moralistiku.

Prelomna godina u Tolstojevom životu je 1881. Obraća se vjeri, posjećuje manastire, razgovara s pristalicama sekti, zaključuje kako se samo ćudorednim usavršavanjem može postizati napredak u društvu. Zlu se ne valja suprotstavljati, nego treba prosvjećivati puk, uzgajati u njemu hrišćanska načela. Tome ima služiti knjiga, pristupačna mnoštvu, a to u Rusiji znači seljaštvu. Traži književni oblik koji bi dopirao sve do izgladnjelog sela u “Pučkim pripovijestima” (1887), koje su pisane kao jevanđeoske parabole.

LIČNI ŽIVOT

Dana 23. septembra 1862. godine Tolstoj se oženio Sofijom Andrejevnom, porijeklom Njemica, koja je bila kćerka uglednog dvorskog ljekara Andreja Bersa, a praunuka grofa Petra Zavadovskog, prvog ministra obrazovanja u carskoj Rusiji. Familija i prijatelji su je zvali Sonja, što je ruski deminutiv imena Sofija. Imali su 13 djece, od kojih je osam preživjelo djetinjstvo.

Brak je od samog početka bio obilježen seksualnom strašću i emocionalnom neosetljivošću imajući u vidu da je Tolstoj, neposredno uoči njihovog braka, dao Sofiji svoje dnevnike s detaljima njegove ekstenzivne prošlosti i činjenicom da mu je jedna kmetkinja na njegovom imanju rodila sina. Uprkos tome, njihov rani bračni život je bio srećan i pružio je Tolstoju mnogo slobode i sistem podrške da napiše “Rat i mir” i “Anu Karenjinu”, pri čemu je Sonja radila kao sekretarica, editor i finansijski menadžer.

Međutim, njihov kasniji zajednički život opisan je kao jedan od najnesrećnijih u književnoj istoriji. Tolstojev odnos sa suprugom je pogoršan jer su njegova vjerovanja postajala sve radikalnija. Želio je da se odrekne svog naslijeđenog i zarađenog bogatstva, uključujući odricanje od autorskih prava nad ranijim radovima.

PRIZNANJA DRUGIH KNJIŽEVNIKA

Tolstojevi savremenici odali su mu visoka priznanja. Fjodor Dostojevski ga je smatrao najvećim od svih živih romanopisaca. Gistav Flober, nakon čitanja i prevođenja “Rata i mira”, izjavio je: “Kakav umjetnik i kakav psiholog!” Anton Čehov, koji je često posjećivao Tolstoja na njegovom seokom imanju, napisao je: “Kada literatura posjeduje Tolstoja, lako je i prijatno biti pisac, čak i kada znate da niste ništa postigli i još ne ostvarujete ništa, to nije tako strašno kako bi inače bilo, jer Tolstoj postiže za sve. Ono što on radi služi da opravda sve nade i težnje uložene u književnost.” Britanski pjesnik i kritičar iz 19. vijeka Matju Arnold smatrao je da Tolstojev roman nije umjetničko djelo, već dio života.

Kasniji kritičari i romanopisci nastavljaju da veličaju Tolstojevu umjetnost. Virdžinija Vulf ga je proglasila najvećim romanopiscem od svih. Džejms Džojs je zapazio: “On nikad nije dosadan, nikad glup, nikad umoran, nikad pedantan, nikad teatralan”, dok je Tomas Man pisao o Tolstojevoj naizgled bezgrešnoj umjetnost: “Rijetko je umjetnost radila tako mnogo poput prirode.” Takve stavove su dijelile i javne figure poput Marsela Prusta, Vilijama Foknera i Vladiomira Nabokova.

Najznačajnija djela

ROMANI I NOVELE

“Djetinjstvo” (1852)

“Dječaštvo” (1854)

“Mladost” (1856)

“Porodična sreća” (1859)

“Kozaci” (1863)

“Rat i mir” (1865 – 1869)

“Ana Karenjina” (1875-1877)

“Smrt Ivana Iliča” (1887)

“Krojcerova sonata” (1889)

“Vaskrsenje” (1899)

“Hadži-Murat” (napisano 1896-1904, izdato 1912)

KRATKE PRIČE

“Upad” (1852)

“Sevastopoljske priče” (1855-1856)

“Polikuška” (1863)

“Kavkaski zatvorenik” (1872)

“Putnik: Priča jednog konja” (1864, 1886)

“Kozak i radnik” (1895)

“Otac Sergej” (1898)

Najpoznatije izreke

* Mozak besposlenog čovjeka je omiljeno prebivalište đavolovo.

* Ništa nije važno osim onoga što radimo u sadašnjem trenutku.

* Pobijediti loše navike čovjek može samo danas, a ne sutra.

* Ne slušaj nikad one koji govore loše o drugima, a dobro o vama!

* Daj više odmora jeziku nego rukama.

* Sedam puta prevrni jezik prije nego što počneš govoriti.

* Zadovoljstva bogataša stvaraju se suzama siromaha.

* Bojimo se samo onoga što volimo.

* Zloba ljudska uvijek polazi od nemoći.