Analiza Valentina Grbavca: Nasilje u BiH je moguće, ali je rat krajnje malo vjerovatan

14.11.2021. | 11:38

Politička kriza u Bosni i Hercegovini (BiH) dostigla je takve nivoe da neki tvrde da je sam mir ugrožen i da je novi rat neizbježan. Dok je trenutna politička kriza najozbiljnija od Hrvatske samouprave iz 2001. godine, sveobuhvatni rat koji podsjeća na užasan sukob iz 1990-ih je krajnje malo vjerovatan, navodi Valentino Grbavac u analizi objavljenoj na portalu European Western Balkans.

To ne znači da je sporadično nasilje nemoguće ili čak malo vjerovatno ili da trenutna kriza nije izuzetno ozbiljna ili da ju je teško prevazići. Međutim, malo je vjerovatno da će se rat, koji je odnio 100.000 života u BiH 1990-ih i učinio izbjeglicama 2,3 miliona ljudi, ponovo rasplamsati. Razlog za to nije nedostatak mržnje ili nacionalističke retorike, jer su međuetnički odnosi gori 2021. nego 1991. Naprotiv, sva tri konstitutivna naroda u BiH jednostavno nemaju tri M (engleski: manpower, material, and motivation)  koje su neophodne za početak i vođenje rata: ljudstvo, materijal i motivacija.

Ljudstvo i vojni materijal

Bošnjačke snage (ABiH) su 1995. brojale 230 hiljada vojnika (od kojih su 96% bili Bošnjaci), hrvatske snage (HVO) su brojale oko 45 hiljada vojnika (uglavnom hrvatskih 1995. godine, iako je 1992. godine u HVO bilo oko 15% Bošnjaka) i srpske snage (VRS) brojale su 155 hiljada vojnika (praktično u potpunosti Srbi). Drugim riječima, 1995. godine bilo je 430.000 vojnika u tri armije, ili blizu nevjerovatnih 10% cjelokupne predratne populacije od 4,4 miliona.

Oružane snage BiH danas čine oko 8.800 vojnika. 20% su Hrvati, 34% Srbi i 46% Bošnjaci, što otprilike znači 1.800 hrvatskih, 3.000 srpskih i 4.000 bošnjačkih vojnika. Oružane snage imaju tri multietničke pješadijske brigade i mali broj jedinica za podršku, ali brigade se sastoje od tri jednonacionalna bataljona stacionirana u različitim gradovima, što znači da je vojska za sve namjene i svrhe podijeljena u tri odvojene snage.

Posmatrajući policijske snage, posljednji dostupni podaci od prije četiri godine govore da je u zemlji zajedno bilo 7.300 bošnjačkih, 2.500 hrvatskih i 8.500 srpskih policajaca. To bi nam dalo 11.300 Bošnjaka (42%), 4.300 Hrvata (16%) i 11.500 Srba (42%) vojnika i policajaca od 27.100 obučenih ljudi pod oružjem u oružanim i policijskim snagama.

Sadašnje stanovništvo BiH se procjenjuje na nešto više od 2,6 miliona, od čega oko 350 hiljada Hrvata, 950 hiljada Srba i 1,3 miliona Bošnjaka. Dok 60-godišnjak može stisnuti okidač jednako lako kao i 18-godišnjak, ratovanje, posebno na krševitom i planinskom terenu BiH, zahtijeva mlade ljude. BiH je doživjela neviđeni porast emigracije u posljednjoj deceniji, a otprilike polovina mladih (15-30) u nedavnom istraživanju izjavila je da planira napustiti zemlju. Stanovništvo je u prosjeku više od pet godina starije nego 1991. godine, što znači da je manje vojno sposobnih građana. Godine 1991. 18-godišnji muška kontingent je bio između 37 i 38 hiljada. 2021. je oko 14 hiljada, ili nešto više od trećine 18-godišnjeg kontingenta iz 1991. godine.

U scenariju sa potpunom mobilizacijom nalik na devedesete, maksimum koji bi sve tri strane mogle prikupiti, uključujući sadašnje aktivne policajce i vojnike, bio bi 20 hiljada za Hrvate, 55 hiljada za Srbe i 75 hiljada za Bošnjake, ili ukupno 150.000 hiljada . Stvarna stopa mobilizacije, s obzirom na duboko razočarenje mladih u svoje predstavnike i činjenicu da je danas mnogo lakše emigrirati nego što je bilo devedesetih, mogla bi biti i niža. Procjene radi, ukupno 150.000 vojnika u poređenju sa 430.000 iz 1995. godine značilo bi trećinu ljudstva za pokrivanje potencijalnog fronta širokog kao devedesetih godina, koji je i tada bio preširok za raspoložive snage. Ne samo da ne bi bilo raspoloživih snaga za strateške ofanzive, već bi sve tri strane imale velikih problema sa prikupljanjem dovoljno trupa čak i za statičnu odbranu potencijalne linije fronta.

Sa trećinom potencijalnih aktivnih vojnika u odnosu na 1995. godinu, kvantitet je ogroman problem. Međutim, kvalitet bi mogao biti još važniji faktor. Svi osamnaestogodišnjaci u Jugoslaviji morali su da odsluže punu godinu u vojsci, da prođu i osnovnu obuku i specijalističku obuku, što je bio veliki faktor u tako brzoj mobilizaciji vojnika tokom 1990-ih. Vojna služba je u BiH u potpunosti ukinuta 2006. godine, što znači da svi od 18 do 33 godine, koji čine ogromnu većinu stanovništva borbenog uzrasta, nemaju nikakvu vojnu obuku. Ako se mobiliše, bili bi potrebni mjeseci da imamo čak i najosnovniju borbenu snagu za statičnu odbranu. Prošlo bi najmanje godinu dana dok bilo koja strana ne bi mogla da krene u pravu stratešku ofanzivu. Čak su i najmlađi veterani iz 1995. godine u srednjim četrdesetim, što znači da bi prosječan veteran u svojim 50-im godinama bio izvan efektivnog borbenog doba.

Pitanje vojnog materijala bilo bi još više otežavajuće od pitanja mobilizacije. BiH nema mlazne avione i nekoliko operativnih helikoptera se prvenstveno koriste za transport. Postoji otprilike 40 operativnih tenkova, 80 operativnih oklopnih vozila i oko 120 operativnih komada teške artiljerije, a ostatak je star nekoliko decenija i uglavnom neupotrebljiv. Poređenja radi, samo Srbi su 1992. godine imali 500 tenkova, 400 oklopnih vozila i oko 1.000 komada teške artiljerije. Drugim riječima, rat bi morao da se vodi isključivo lakim naoružanjem. Registrovano je oko 270.000 pištolja i lovačkog oružja, a mnogi ljudi su sakrili automatsko oružje iz rata. Međutim, dok bi AK-ovi, RPG-ovi i poneki minobacači mogli biti dovoljni da stvore nasilje u nekolicini preostalih multietničkih gradova, oni nisu dovoljni za vođenje rata punog obima, čak i ako su moral i motivacija visoki, što ne bi bio slučaj .

Motivacija

Rat 1990-ih je bio oko osvajanja teritorije i čišćenja „drugih“ sa nje, stvarajući homogena područja u BiH. Nažalost, ovo je bilo veoma efikasno. Danas 95% Srba živi u Republici Srpskoj (RS), 85% Bošnjaka živi u šest kantona sa bošnjačkom većinom, a 70% Hrvata živi u četiri kantona sa hrvatskom većinom. Većina gradova je monoetnička (na primjer, Sarajevo danas čini 82% Bošnjaka, dok Hrvati i Srbi zajedno čine manje od 9% stanovništva), a nekoliko multietničkih gradova kao što su Brčko, Gornji Vakuf-Uskoplje ili Mostar još uvijek su podijeljeni ratnim vremenom linije fronta na dva monoetnička dijela. Multietnički karakter mjesta i gradova bili su dodatne žrtve užasnog rata 1990-ih.

Ova tragična realnost, međutim, znači da postoji nedostatak motivacije za početak rata, jer sada sve strane kontrolišu monoetničku teritoriju koja obuhvata skoro sve njihove pripadnike u BiH. Hrvati, na primer, nemaju razloga da ratuju sa Srbima jer je u RS ostalo oko 5.000 starijih Hrvata (od predratnih 145.000). Isto tako, na teritoriji Kantona 10, koju kontrolišu Hrvati, ostalo je oko 8.000 Srba. Motiva za rat između Hrvata i Srba jednostavno nema, a ako išta, s obzirom na njihovu političku saradnju tokom posljednje decenije u BiH, više je vjerovatno da bi bili saveznici nego neprijatelji ako počne novi rat.

S obzirom na etničku homogenizaciju teritorije, šta bi moglo motivisati Bošnjake da, opremljeni samo malokalibarskim oružjem, marširaju ka Banjaluci koja je preko 90% srpska, da se suoče sa ravnopravnom snagom? Ovo pretpostavlja da Srbija (ili Hrvatska) neće intervenisati ako dođe do novog sukoba, što najvjerovatnije ne bi bio slučaj s obzirom na nedavnu retoriku „Srpskog sveta“ i činjenicu da je predsjednik Hrvatske, članice NATO-a, uhvaćen na snimku kako kaže da neće „ostavite Hrvate u BiH same sa Bošnjacima ako se Republika Srpska otcijepi“. Da li bi bošnjačke snage pokušale da zauzmu Zapadnohercegovački kanton naseljen 99% Hrvatima ako dođe do novog sukoba? Šta bi uopšte radili sa tom teritorijom, s obzirom da je BiH već sada jedna od najrjeđe naseljenih zemalja u Evropi? Čak i ako bi ga zauzeli, kako bi pacifikovali i vladali područjem koje je gotovo potpuno naseljeno drugom etničkom grupom? Ko je spreman da rizikuje svoje živote i živote svoje porodice za teritoriju koju nema načina da efikasno kontroliše bez genocida i etničkog čišćenja? Nedavna tvrdnja Bakira Izetbegovića, lidera najveće bošnjačke stranke u BiH, da će Bošnjaci mobilisati 200.000 vojnika kako bi spriječili raspad BiH, jednostavno je političko pozerstvo upereno i na njegove birače i na međunarodnu zajednicu, i ne predstavlja realističnu izjavu.

Jednostavno, uprkos uznemirenosti nekih, uglavnom glasova iz dijaspore, teritorija je postala etnički homogenizovana do te mjere da bi sveobuhvatnom ratu nedostajala odgovarajuća motivacija jer sporne multietničke teritorije gotovo da i nema. BiH je već jasno podijeljena. Međutim, to ne znači da lokalizovano nasilje ne bi moglo izbiti između Bošnjaka i Srba u Brčkom ili Bošnjaka i Hrvata u Srednjoj Bosni. Uprkos ovoj mogućnosti, nema naznaka da ovo nasilje neće ostati lokalizovano. Uostalom, 2001. godine Hrvati su proglasili de facto secesiju od FBiH na šest mjeseci. Bošnjaci nisu pokušali da preuzmu kontrolu nad hrvatskom teritorijom i nije bilo nasilnog sukoba uprkos rastućim tenzijama. Hrvatska samouprava je ukinuta samo zahvaljujući tenkovima i vojnicima SFOR-a.

Međunarodni faktor i nasilje

Mirovna misija Althea koju predvodi EU danas ima 600 vojnika u BiH. U ovoj obimu, prije se radi o hendikepi da bi bili potencijalni taoci (kao 1990-ih) nego ozbiljno sredstvo odvraćanja. Jednostavno ih je premalo da bi se ponašali kao bilo šta osim proslavljenih posmatrača na terenu. U slučaju da se RS otcijepi (ili da se zajednički otcijepe RS i kantoni sa hrvatskom većinom u FBiH), Bošnjaci koji sprovode vojne akcije kako bi to spriječili bi rizikovali umiješanost Hrvatske i Srbije. Trenutna homogenost teritorija i nedostatak međunarodnih snaga za gušenje secesije (ako do nje dođe, iako lokalni političari imaju više interesa da očuvaju status quo i uživaju klijentelizmu nego da postanu još jedno Pridnjestrovlje) znači da nema motiva za sveopšti rat u BiH. Mogući su sukobi i terorističke aktivnosti manjih razmjera, poput onih koje smo viđali u posljednjih 25 godina, uključujući i podmetanje bombi u Bugojnu i Mostaru i ubijanje i zastrašivanje povratnika, ali to bi bilo daleko od sveopšteg rata.

Međutim, samo zato što je rat malo vjerovatan ne znači da dvije glavne političke krize (srpska zbog nedavne odluke OHR-a i hrvatska zbog reformi izbornog zakona) ne treba uzimati ozbiljno. BiH je na ivici potpunog kolapsa političkog sistema nakon tri godine zastoja, što bi moglo dovesti do raspada. Kako smo vidjeli 1990-ih, za rat nisu potrebne dvije (ili tri) voljne strane, ali je potrebna ljudstvo, vojni materijal i motivacija, a sve to danas u BiH jedva da ima.

Valentino Grbavac je doktorand za politiku na Univerzitetu u Edinburgu, sa fokusom na federalizam, podjelu vlasti i institucionalno planiranje u podijeljenim društvima. Magistrirao je evroazijske, ruske i istočnoevropske studije i diplomirao međunarodnu poslovnu diplomatiju na Fakultetu za spoljne poslove Univerziteta Džordžtaun.