Prošlo 17 godina od premlaćivanja članova porodice Starovlah: Dugačak spisak zlodjela SFOR-a

04.04.2021. | 12:07

Punih 17 godina nakon nasilne akcije SFOR-a na Palama izvedene u noći između 31. marta i 1. aprila 2004. godine i brutalnog premlaćivanja sveštenika Jeremije Starovlaha i njegovog sina Aleksandra, koji je od tada stoodstotni invalid, niko za to nije odgovarao.

Slučaj porodice Starovlah, koja ni od Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu nije dobila pravdu, samo je jedan od onih koji su pokazali da građani BiH žive u državi koja ne štiti njihova osnovna ljudska prava i po kojoj maskirani vojnici zapadnih zemalja pod plaštom pripadnika međunarodnih mirovnih snaga, a pod stvarnim pokroviteljstvom i komandom NATO pakta, mogu nekažnjeno da vršljaju i ubijaju nevine ljude.

Parafrazirajući poznatu izjavu sa početka političke karijere bivšeg srpskog lidera Slobodana Miloševića o čijim posljednjim danima na slobodi se ovih dana emituje serija “Porodica” koja glasi “niko ne sme da vas bije”, onda se dvije i po decenije nekažnjenog ponašanja pripadnika međunarodnih mirovnih snaga na prostoru BiH mogu sažeti u rečenicu “SFOR ima pravo da vas bije”.

Banjalučki advokat Miljkan Pucar, koji je zastupao porodicu Starovlah pred domaćim sudovima kao i pred sudom u Strazburu, objašnjava da je prema Dejtonskom mirovnom sporazumu pripadnicima mirovnih snaga koje su u prvim poslijeratnim godinama nosile naziv IFOR da bi kasnije bile preimenovane u SFOR, dat imunitet i da to nije sporno, ali ističe da su predviđeni i principi kako će plaćati štetu koju načine.

“Oni imaju imunitet od krivičnog gonjenja, ali ne i od naknade štete. U Tehničkom sporazumu između BiH i SFOR-a predviđeno je postojanje Komisije za naknadu štete koja treba da rješava sve predmete te vrste. Problem je što su oni platili gotovo svu štetu koje su napravili, od automobila i drugih uništenih stvari pa do nematerijalne štete učesnicima saobraćajnih nezgoda u kojima su učestvovali SFOR-ovci, samo nisu htjeli da plate porodici Starovlah, kao ni porodici Abazović iz Rogatice”, kaže Pucar za “Glas plus”.

On dodaje da su slučajevi ove dvije pomenute porodice iz pravnog ugla gotovo identični, ističući da su identično i okončani kada je riječ o (ne)odgovornosti i nekažnjavanju onih koji su brutalno pretukli njegove klijente i ubili Radu Abazović.

“Ti ljudi su napadnuti bez ikakvog povoda i razloga. Starovlasi su naplatili neku štetu, ali od BiH, a ne od SFOR-a i onih koji su direktno odgovorni za brutalno premlaćivanje i za to što su momka od 29 godina (Aleksandra Starovlaha op. a.) načinili stoodstotnim invalidom. Tom momku nikakva novčana naknada ne može nadoknaditi ono što mu je urađeno, ali Abazovići nisu naplatili nikakvu odštetu, čak ni od BiH”, kaže Pucar.

Tehnički sporazum

Međutim, presuda Suda BiH prema kojoj je porodici Starovlah isplaćena materijalna šteta odnosi se na izgubljene zarade, troškove liječenja, duševni bol i nepružanje hitne medicinske pomoći, dok je isti sud odbacio njihov tužbeni zahtjev protiv BiH zato što je dala imunitet pripadnicima međunarodnih mirovnih snaga. U prvom postupku, koji je okončan u korist porodice Starovlah, za sud nije bila sporna činjenica da su pripadnici NATO-a u sastavu SFOR-a Jeremiji i Aleksandru Starovlahu tvrdim predmetima, mehaničkim oruđem i dijelovima ljudskog tijela nanijeli teške tjelesne povrede opasne po život koje su ostavile teške i trajne posljedice po zdravlje, a njihovoj supruzi i majci Vitorki jak duševni bol. Sud je zaključio da je BiH odgovorna za to, jer je kao država svojim građanima garant za ostvarivanje najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda.

Prema ocjeni drugostepenog sudskog vijeća, BiH je potpisivanjem Sporazuma o statusu zaštitnih snaga UN zaključenog sa UN i kasnijim aneksom – Tehničkim sporazumom od 23. decembra 1995. godine dala privilegije i imunitet pripadnicima NATO snaga u pogledu nadležnosti za pokretanje i vođenje krivičnih i prekršajnih postupaka za djela koja eventualno počine pripadnici tih snaga. Članom 3. sporazuma predviđeno je da će osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru sporazuma, poštovati zakone BiH dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavaće se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacije.

Miljkan Pucar kaže da je traženo od zemalja čiji vojnici su učestvovali u toj akciji da ih procesuiraju, ali svi su odgovorili da je BiH dala imunitet i da se protiv njihovih vojnika ne može voditi dokazni postupak.

On dodaje da mu je to potvrdio bivši pomoćnik ministra pravde Republike Srpske Nikola Kovačević koji je bio član Arbitražnog suda koji je drugostepeno odlučivao o odlukama Komisije za naknadu štete čije postojanje je predviđeno Tehničkim sporazumom iz 1995. godine.

“On mi je rekao da predstavnici SFOR-a ne samo da nisu htjeli da donesu odluku o slučaju Starovlah, već nisu htjeli o tome uopšte da raspravljaju. Kada postavi to pitanje, oni ustanu i odu. To je vjerovatno zato što su bili svjesni da su koristili prekomjernu silu”, kaže Pucar.

Nikola Kovačević potvrđuje sve Pucareve navode i objašnjava da su u Komisiji za naknadu štete bila po dva predstavnika entiteta i dva “mirovnjaka”, ističući da je bilo predviđeno da ako komisija ne donese jednoglasnu odluku ona ide na Arbitražni sud čija odluka je obavezujuća.

“Ja sam bio član Arbitražnog suda, ali slučaj Starovlah nikada nije došao do nas, niti je bio pred Komisijom za žalbe koja u prvom stepenu odlučuje o zahtjevima za naknadu štete. Jedan dripac koji je bio pravnik SFOR-a rekao je da je on donio neopozivu i konačnu odluku da se odbije zahtjev porodice Starovlah i da je ono što je učinio SFOR, radio u okviru svog mandata i da nema osnova da to ide ni na Komisiju, ni na arbitražu. To je nečuveno, jer je to isto kao kada bi sekretar nekog suda odbacio nečiju tužbu ili tužbeni zahtjev zato što on smatra da to nije u nadležnosti suda. To je van pameti”, kaže Kovačević dodajući da se isto desilo i sa zahtjevom porodice Abazović.

Istražna komisija

Prema njegovim riječima, poslije toga je preko Ministarstva pravde RS upućen dopis Savjetu ministara BiH, odnosno Ministarstvu inostranih poslova, jer postoji odredba koja kaže da ako se nešto ne riješi na arbitraži, da se onda ide diplomatskim putem.

“Iz MIP-a sam dobio šturu informaciju da nije uspjelo da se slučaj riješi diplomatskim putem, ali i danas smatram da je epilog takav zato što naši ljudi u zajedničkim institucijama jednostavno nisu bili zainteresovani za to da te stvari istjeramo na čistac”, kaže Kovačević.

On dodaje da je prema Tehničkom sporazumu, zahtjev porodice Starovlah  morao doći pred Komisiju za žalbe, a potom pred Arbitražni sud, ističući da je na taj način riješeno mnogo odluka i da su strane zemlje čiji su vojnici nanosili štetu isplatile odštete po zahtjevima oštećenih strana.

O slučaju Starovlah raspravljao je i Predstavnički dom Parlamenta BiH koji je dvije nedjelje nakon brutalnog premlaćivanja članova ove porodice formirao Istražnu komisiju. Njen izvještaj u kojem je navedeno da su Starovlasi povrijeđeni “dejstvom tupog predmeta, teškog mehaničkog oruđa i dijelovima tijela”, Predstavnički dom je usvojio u julu 2004. godine, ali to je jedino što je porodica Starovlah imala od toga.

“Tražili smo izjašnjenja UN-a, SFOR-a, NATO-a i od svih smo dobijali odgovore da nemaju obavezu pravdati svoje postupke. Vjerujem duboko da su morali shvatiti svoju pogrešku da su istukli nevine ljude, a onda ih odveli do Tuzle helikopterom u komatoznom stanju, iako su dvije bolnice na dva-tri kilometra odatle. Nisam ljekar, ali iz životne prakse znam da to nije bio dobar potez. Voziti ljude helikopterom u takvom besvjesnom stanju, pa ih onda ostaviti u hodniku bolnice kao “N.N.” lica, da bi porodica tek u popodnevnim satima saznala gdje su njihovi članovi, mislim da je to sa aspekta humanosti i ljudskosti nedopustivo, isto kao i tvrdnje da se može u prizemlju eksplodirati, a čovjek na spratu nastradati”, rekao je poslanik HDZ-a BiH Ivo Miro Jović koji je bio na čelu komisije, predstavljajući njen izvještaj.

Međutim, zvanični stav SFOR-a o akciji na Palama do danas je taj da su članovi porodice Starovlah nastradali od detonacije prilikom upada pripadnika SFOR-a u Parohijski dom na Palama, a ne “dejstvom tupog predmeta, teškog mehaničkog oruđa i dijelovima tijela”, kako se navodi i u izvještaju Istražne komisije i u kasnijim presudama Suda BiH. Opravdanje za akciju su pronašli u tvrdnji da je izvedena na osnovu čvrstih dojava da se tu nalazi haški bjegunac Radovan Karadžić. A koliko je dojava bila čvrsta potvrdio je tadašnji visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun koji je akciju SFOR-a pravdao tvrdnjom da se ona bazirala na tekstu “Dnevnog avaza” objavljenom nekoliko dana ranije u kojem je navedeno da je Jeremija Starovlah izjavio da je dužnost svakog sveštenika da čuva Karadžića.

Pored Starovlaha, bez pravde, ali i bez bilo kakve odštete zbog “mirovnjaka” ostala je porodica Abazović iz sela Bjelogorci kod Rogatice. Pripadnici mirovnih snaga sada već pod nazivom EUFOR, ali u suštini i dalje pod komandom NATO-a, 5. januara 2005. godine na kućnom pragu su ubili Radu Abazović, a teško ranili njenog tada maloljetnog sina Dragoljuba i supruga Dragomira. Niko nije odgovarao za ubistvo i teška ranjavanja, iako se ispostavilo da su tražili sasvim drugu osobu, ali ne samo da nisu priznali da su pogriješili, već su ubistvo pravdali tvrdnjom da su pucali u samoodbrani, iako je ustanovljeno da Rada Abazović nije uopšte pucala, jer na njenim rukama nisu pronađene barutne čestice. Pored toga, lagali su i da je Dragomir sam sebi pucao u glavu.

Ubistvo u Ugljeviku

Prije ova dva slučaja SFOR-ovci su u martu 1999. godine nekažnjeno ubili Krstu Mićića Kiću. Prema riječima tadašnjeg konobara u ugljevičkoj piceriji “Kontinental”, koji nije želio da mu objavljujemo ime, Mićić je ubijen nakon sitnog koškanja sa četvoricom SFOR-ovaca iz američkog kontingenta.

“SFOR-ovci su često dolazili u ‘Kontinental’. Tog dana je u lokal ušlo nekoliko mještana, a jedan od njih je imao palicu. Prišli su SFOR-ovcima, prevrnuli im piće i rekli im da su nepoželjni. Oni su ustali i izašli napolje, a za njima je krenuo Kićo koji je bio goloruk. Dok su trojica SFOR-ovaca išli prema džipu, jedan se okrenuo, kleknuo i sa dva metka iz pištolja pucao u Kiću. Naši ljudi su odmah priskočili da mu pomognu, ali dok je stigla hitna pomoć, on je podlegao, a SFOR-ovci su pobjegli”, kaže sagovornik Glasa.

On kaže da je moglo da prođe bez koškanja, ali ističe da nema nikakvog opravdanja za ubistvo.

“Koliko ja znam, niko nikada nije odgovarao za to ubistvo”, kaže sagovornik.

Pored nekažnjenih ubistava i brutalnog premlaćivanja, pripadnici mirovnih snaga nikada nisu odgovarali za neosnovana hapšenja i nezakonito držanje u pritvoru pojedinih zvaničnika. Među njima je i aktuelni načelnik Sokoca Milovan Cicko Bjelica koga su SFOR-ovci u maju 2004. godine praktično kidnapovali i odvezli na nepoznatu lokaciju. Kasnije se ispostavilo da je dva mjeseca držan u kontejneru u bazi SFOR-a u Tuzli, gdje je izložen nehumanom postupanju pod optužbom da je član mreže podrške tadašnjem haškom bjeguncu Radovanu Karadžiću. Bjelica se nerado prisjeća tog perioda i kaže da je nakon puštanja dobio napad žuči i da je završio na VMA u Beogradu, gdje su u isto vrijeme na oporavku bili i Jeremija i Aleksandar Starovlah.

“Operisao sam žuč, a urađene su mi i pretrage da se vidi da li sam trovan dok su me držali u pritvoru. Na sreću, to nije ustanovljeno, ali vrlo brzo nakon što sam pušten sa liječenja, krajem avgusta te godine, ponovo su me uhapsili i tada sam još mjesec dana proveo u kontejneru u Tuzli”, kaže Bjelica za “Glas Srpske”.

On dodaje da je podnio tužbu protiv BiH zbog kršenja ljudskih prava koja se nalazi pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

“Koliko sam upoznat, sve ostale tužbe su odbačene. Nisam pretjerano velik optimista u pogledu toga da će moja tužba biti uvažena i da ću dobiti odštetu zbog hapšenja i maltretiranja”, zaključuje Bjelica.

Penzija

Svojevrsnu satisfakciju porodici Starovlah, zbog brutalnog premlaćivanja od strane SFOR-a, dala je Vlada Republike Srpske na čijem čelu je tada bio Milorad Dodik. Vlada RS je 1. aprila 2009. godine donijela odluku da se Aleksandru Starovlahu, koji je ostao stoodstotni invalid, dodijeli izuzetna penzija kako bi mu bio olakšan život i obezbijeđena neophodna rehabilitacija.

Tužbe u Italiji

Prije više od deset godina podnesene su tužbe u zemljama čiji su vojnici učestvovali u akciji protiv Starovlaha, ali sve zemlje su odgovorile da njihovi vojnici imaju imunitet i da protiv njih neće biti vođen postupak.

Međutim, Nikola Kovačević podsjeća da se trenutno u Italiji vode sporovi u kojima njihovi vojnici koji su učestvovali u misiji KFOR-a na Kosovu i Metohiji podnose tužbe protiv Italije zato što su oboljeli od posljedica bombardovanja.

“Sud u Italiji je već donio nekoliko presuda u korist tih vojnika”, kaže Kovačević.

Cickov laptop

Milovan Cicko Bjelica otkrio je za “Glas Srpske” jedan interesantan detalj iz perioda kada je bio na stalnoj meti SFOR-a.

“Prilikom jednog od pretresa odnijeli su laptop koji sam dobio nekoliko dana prije toga. Laptop je bio nov i oni su izgleda smatrali da mi služi samo za komunikaciju sa Radovanom Karadžićem. Pošto nisu pronašli nikakve podatke, tražili su da im kažem ko je tako stručno ‘počistio’ kompjuter. Nisu vjerovali da ga nikada nisam upalio”, kaže Bjelica.