Priča da su joj sestre tada dobacile: “Nema veze, majko, opustite se, biće drugo dijete.”
Hrabra djevojka objašnjava da je tek sada smogla snage da zbog svih žena, budućih trudnica, porodilja i majki, ispriča agoniju kroz koju je prošla. Kad kažemo agonija, mislimo na porođaj u WC, dozivanje sestre dok drži svoju mrtvu bebu u rukama, vađenje posteljice na živo bez ikakve anestezije i potpuni nedostatak bilo kakvog saosjećanja ljekara i medicinskog osoblja.
“Na početku trudnoće sam imala koronu, valjda. Kažem valjda, jer sam testirana negativno, a imala sam sve simptome do gubitka čula mirisa i ukusa. Nakon toga, otišla sam na redovan pregled i doktor je primijetio da mi plodove vode nema, kao i da imam jake kontrakcije. Pošto je zaključio da je vodenjak čitav, uputio me je na prenatalni test od 750 evra. Stiže nam rezultat da je beba potpuno zdrava djevojčica. Dobijam tada uput za ležanje u Frontu kako bi vidjeli zašto nemam plodove vode kada je sve u redu”, počinje Milica svoju bolnu ispovijest.
Kroz truckavi put i gužve, Milica se sa sve kontrakcijama u petom mjesecu trudnoće vraća 80 kilometara nazad, pa onda opet do Beograda. Po konačnom prijemu u Front, slijede dani čekanja. Kao da jedan život upravo, tvrdi, ne visi o koncu.
“Onda dolaze na ideju da mi rade postupak koji se radi kada postoji problem poput mog, ali je djelotvoran samo ako se uradi na vrijeme, odnosno ako beba nije predugo bez vode. I ako se beba ne pogodi iglom eventualno. Donose mi hrpu papira da potpišem da pristajem na svoju odgovornost, a onda me odvode u ambulantu. Suština je u tome da se igla bode kroz pupak kojom će ubrizgati vodu, dok preko ultrazvuka ljekar gleda položaj bebe kako je ne bi pogodio. Ljekar koji je meni to radio je za to vrijeme pričao telefonom”, prisjeća se jasno Milica.
Poslije toga njena bebica je samo prestala da se pomjera. Rekli su joj – nema više srčane radnje.
“Kao da govore dobar dan”, kaže ona. Milica tada nije znala da najgore tek slijedi. Prolazi pet dana kako leži u Frontu sa mrtvom bebom u stomaku, a niko joj ništa ne govori. Počinje da strijepi da će dobiti sepsu i odlučuje da prvom sljedećom prilikom pita kada će se sve završiti.
“Pitam najljubaznije moguće u viziti kada mogu očekivati da bude sve gotovo i dobijam odgovor: “Pobogu, majko, žene nose mrtvo dijete po tri mjeseca, a vi dramite tu oko par dana”. Ja u šoku, ne zbog toga što žene nose tri mjeseca, ne znam i hvala Bogu da ne znam, već gdje je tu ljudskost da to kaže na malo ljepši način majci koja je već slomljena zbog gubitka bebe”, pita se ona. Opciju da joj urade abortus i oštete matericu, jedva je uspjela da odbije, jer su, kaže, doktori insistirali.
Poslije toga joj daju vaginalete koje, naravno, nisu djelovale zbog hormona koje je prethodno pila u velikim količinama. Na kraju dobija injekcije koje će izazvati porođaj i scenario koji slama srce, koji ledi krv svakom iole normalnom čovjeku, počinje da se odigrava u jednom od najcjenjenijih porodilišta.
“Poslije pete injekcije kreću kontrakcije. Jedan sat je iza ponoći, odlazim kod sestre u sobu da joj kažem da je to to, da me vodi u porodilište. A ona, inače takođe trudna, gleda seriju, gricka sjemenke, ma ni pogled nije podigla na mene i kaže da idem u sobu i čekam, da nije to to još i da ću osjetiti prave. Ja uvijek volim da poslušam stručna lica, odem u sobu, sigurno zna bolje od mene. Izdržim svega par minuta, ma osjećam da je gotovo, odem, ona bijesna dođe za mnom u sobu: “Da ne dolaziš opet, da ti objasnim, to sigurno nisu prave kontrakcije, kad budu prave osjetićeš, a sad ako baš misliš da jesu, idi u WC, uzmi gusku i napinji se, možda uspiješ do ujutru”, priča ona, prenosi Telegraf.
Cimerke u sobi su zanijemile. Milica, pošto je znala šta slijedi, govori cimerkama da ne gledaju, odlazi u WC i za nekoliko sekundi porađa bebu koju dohvata rukama. Izlazi s njom u hodnik, gdje 10 minuta stoji i doziva onu istu sestru.
“Ona, naravno, ne čuje. Izlaze i druge žene u hodnik i viču. A sestra konačno izlazi, prilazi mi i kaže: “Au, ti si bila ozbiljna”, priča Milica. Milicu potom stavljaju na krevet i, kako kaže, ludački je odvoze u porodilište.
“Vozili su me kao krpu, udarali u lift, u zidove, u vrata…”, kaže ona dok se prisjeća najtužnijeg dana u životu. Posteljicu su joj tvrdi vadili na živo, bez ikakve anestezije. A otpustio ju je ljekar koga prije toga nijednom nije vidjela. Ali, toliko ih se već smijenilo…
“U otpusnoj listi pišu pogrešni podaci, što sam tek kasnije vidjela. Piše da sam primljena su 16. nedjelji trudnoće, a to je već bila dvadeseta. I da je beba imala 40 grama, a imala je oko 300”, napominje poslije svega ova hrabra mama.
Još tada je, kaže, poslala pitanja zaštitniku pacijenata, ali je dobila odgovor da je sve urađeno po redovnoj proceduri.
Kako Telegraf nezvanično saznaje, u Narodnom frontu će ovaj slučaj biti ispitan, a ukoliko se utvrdi da je bilo propusta, odgovorni će biti kažnjeni.
