Država se konačno odužuje čuvaru Zejtinlika: Deda Đorđe dobija srpski pasoš
13.05.2020. | 00:09Priznanje za višedecenijsko bdijenje nad humkama naših vojnika izginulih na Solunskom frontu. Mi Mihailovići jesmo rodom iz Grblja kod Boke Kotorske, ali smo se uvijek zvali Srbima, kaže Đorđe.
Đorđe Mihailović, čuvar srpskog vojničkog groblja Zejtinlik u Solunu, dobija konačno srpsko državljanstvo! Kako saznaju “Novosti” u Vladi Srbije, njemu će ovih dana biti dodijeljeno državljanstvo Srbije za višedecenijsku posvećenost u čuvanju 8.000 grobova srpskih ratnika i, s posebnom ljubavlju, njegovanju uspomena na njih.
– Poštovanje i divljenje prema junacima naslijedio sam od djede Sava, pa oca Đura koji su prije mene čuvali zastavu srpske slave na ovom nepreglednom polju tuge i ponosa – govorio je djeda Đorđe za “Novosti”. – Oni su me zavjetovali da tu zastavu čvrsto držim, jer dok zastavu držiš, drži i ona tebe. To je tako u našem narodu. Mi, Mihailovići, jesmo rodom sa Grblja kod Boke Kotorske, ali smo se uvijek zvali i smatrali Srbima. Ništa drugo, samo Srbi.
A, on sam više od šest decenija čuva i njeguje humke srpskih vojnika koji su tokom proboja Solunskog fronta položili život, ovdje, na vratima otadžbine. Zaustavljeni u jurišu za slobodu za kojom su žudjeli. Na ovom srpskom vojničkom groblju čika Đorđe i danas stražari. Svakog jutra podiže srpsku zastavu nad usnulim vojničkim pukovima.
– Služim ih kao da su živi – kazao nam je u jednom razgovoru. – Čast je služiti na ovakvom mjestu gdje su ispod svake stope njihove kosti. I sudbine koje prenose njihovi potomci, kad iz Srbije dođu. A nema odakle ne dolaze. Donesu kakav biljeg iz rodne kuće, zavičajnu rakiju, kutiju duvana. Ostanu ovdje čitav dan, slušaju stihove koje im kazujem. Zaplaču, a ja im poručim: nije suza, djeco, za ovakve junake. Vaše je da ih pamtite i ponosite se njima.
I kada su mu godine ozbiljno načele zdravlje, Đorđe se tada pomirio da je vrijeme da napusti staru, kamenu kuću na groblju, gdje se rodio. Prije koju godinu preselio se u stan stotinak metara uz ulicu, iznad. Njegova supruga Svetlana, Grkinja kojoj je dao ovo srpsko ime, govorila nam je kada smo ga posjetili, a tada je disao uz pomoć boce s kiseonikom, da čim ustane otvara vrata na terasi, gleda u groblje i već oko pet ujutru spušta se na Zejtinlik. Povijen, pomoću štapa i svako jutro isto – otvara kapiju, podiže zastavu, otvara mauzolej i čeka potomke ratnika da im još ponešto ispriča o slavnoj prošlosti.
UZ ZASTAVU, U STAVU MIRNO
kada je prije dvije godine obeležavana stogodišnjica proboja Solunskog fronta na Zejtinliku, Đorđe Mihailović je u svojoj devedesetoj sve vrijeme, stojeći na suncu, propratio ceremoniju obilježavanja jubileja. Uzalud su mu nudili i čak donosili stolicu “da malo odmori”, odbio je – vojnički.
– Ovo je dan i ovo je mjesto kad svi treba da stojimo – kazao je.
Izvor:(Novosti.rs)
