Izgubila bitku sa najljućim protivnikom: Mlada doktorka nakon porođaja preminula od korone

18.01.2022. | 08:30

Kasno sinoć društvenim mrežama se proširila tužna vijest o smrti doktorke Ane Čoporde, anesteziologa u KBC Zvezdara.

Kolege i prijatelji su u šoku dijelili statuse o ženi koja je bila sjajan ljekar, lafica i veliki borac, a oni koji je nisu poznavali su sada, nakon njene smrti, saznali i zašto.

Pobijedila je doktorka Ana u mnogim bitkama, ali u ovoj sa najljućim protivnikom – kovidom – nije…

O teretu koji je nosila 2017. godine sama je napisala tekst, a o čemu se radi, pročitajte u redovima koji slijede i ne, ne morate da zadržavate suze, kao što ni mi nismo kada smo ovo čitali, piše Blic.

“Svaka žena u nekom trenutku svog života želi da se ostvari u ulozi majke. Međutim, jednog dana prije tri godine na jednom od dežurstava osjetila sam malaksalost, bilo mi je loše. Uradila sam potrebne analize i ljekari su mi nagovijestili da ću uskoro morati na dijalizu. To je bio šok kako za mene, tako i za moje najmilije. Prvo pitanje koje sam postavila svojim kolegama je da li ću moći da imam potomstvo?”

Ovim riječima započela je svoju životnu priču 2017. godine dr Ana Čoporda, koja je objavljena u časopisu “Doživjeti 100”.

Ona je tada opisala kako je na njeno najvažnije pitanje u tom trenutku o potomstvu dobijala slične odgovore : “Vrlo teško prije dijalize, a na dijalizi gotovo nemoguće”.

“”Kada jednoj mladoj ženi, do juče punog zdravlja, saopštite da “osim” novonastalog zdravstvenog problema gotovo sigurno neće moci da ima djece, u tom trenutku samo mislite da je najbolje da sanjate i da se brzo probudite iz ružnog sna”, objasnila je tada.

Ali hrabra Ana nije izgubila vjeru. Kako je tada rekla, vjerovala je da postoji način za rješenje njenog problema, vjerovala je u čuda.

“Ali nisam izgubila vjeru. Kao ljekar verovala sam da postoji način za rješenje mog problema. Mjesece sam provodila na internetu iščitavajući mnogobrojne naučne radove, studije i iskustva ljudi koji su se susreli sa sličnim problemom. Ubrzo sam shvatila da su čuda moguća, da mogu da postanem majka, ali uz mnogo strpljenja i srećnih okolnosti”, objasnila je dr Ana.

“Dijaliza nije spriječila moju želju da postanem majka”

Ana nije uspjela prirodnim putem da ostane trudna, pa se tako sa svojim suprugom odlučila na IVF proceduru u Atini. Željeli su sve da završe prije početka dijalize, međutim to se nije desilo. Ana je krenula na dijalizu, a trudnoća se nije desila.

“Prva dva mjeseca dijalizu sam primala u bolnici u kojoj radim. Sjećam se, jednom je došao doktor i rekao mi kako na osnovu mog trenutnog krvnog pritiska moram da pijem antihipertenziv. Odgovorila sam mu da zbog procesa vantjelesne oplodnje ne mogu da ga uzimam. Nasmijao se, a zatim se okrenuo ka ostalim pacijentima i sa nevjericom pitao: “Da li ste čuli?” Sada sam jako srećna što je to uradio. Taj doktor mi je pomogao i mnogi poslije njega koji takođe nisu vjerovali u moju misiju, bili su moj vjetar u leđa da istrajem i da se borim za svoje snove”, ispričala je tada dr Ana Čoporda.

Doktorka je išla redovno na posao, normalno je radila, izlazila, putovala, bavila se sportom. Nije dozvolila da je bilo šta sputa da vodi normalan život. Zatim, nakon pet mjeseci od početka dijalize, stvorili su se uslovi za prvi pokušaj vantjelesne oplodnje.

“Prvi put nije uspjelo. Tri mjeseca kasnije druga vantelesna oplodnja i ona nije uspjela. Moj suprug i ja nismo to doživljavali kao poraz, naprotiv prećutno smo vjerovali da ćemo uspjeti i nismo odustajali. Nakon osam mjeseci od drugog pokušaja uslijedio je i treći, opet u Atini. Ovog puta bio je samo embriotransfer iz prethodnog puta zamrznutih embriona. Nisam ležala i mirovala, radila sam normalno. Samo sam vjerovala. Na prvom vađenju krvi pokazale su se pozitivne vrednosti. Pri sledećem nalazu, nakon nekoiko dana, vrijednosti su bile udvostručene. Našoj sreći nije bilo kraja”, opisala je svoje srećne trenutke dr Ana.

“Trudna sam, ljekari zabrinuti, a ja presrećna”

Nakon prvog ultrazvuka i potvrde trudnoće, kada bi se većina žena opustila i uživala u blagoslovenom stanju, za Anu je započeo novi život. Borba kroz sve ono šta je čeka.

“Kako bi moje tijelo moglo da obezbijedi najpribližniju sredinu za bebu kao kod zdrave žene, morala sam da primam dijalizu šest puta nedjeljno po pet sati. U tome mi je pomogla medicinska sestra koja je bila uz mene svaki dan, kao da je i ona nosila moje dijete”, objasnila je tada Ana.

Kako je vrijeme odmicalo, Ana je shvatila da joj je potreban ljekar koji ima iskustvo u radu sa ovakvim pacijentima. Samo je jedan doktor, u celoj Srbiji prije deset godina imao trudnicu slićnu njoj. I dok je večina doktora bila protiv, on je odmah prihvatio njen slučaj i postao dio tima koji je održavao trudnoću.

“Svi ljekari u timu pričali su o komplikacijama, problemima koji mogu da se jave, međutim, vjerujem da niko nije mogao ni da pretpostavi šta će se sve to brzo i desiti. Nastupaju prvi paramedicinski problemi. Kako nabaviti dodatni materijal s obzirom na to da umjesto tri, sada sprovodim pet dijaliznih tretmana. Pisali smo na mnoge adrese i na kraju sam potrošni materijal dobila od jedne farmaceutske kuće iz Makedonije”, ispričala je doktorka.

“Već na početku trudnoće sve se iskomplikovalo”

“Negdje u trećem mjesecu trudnoće počeli su čudni bolovi u stomaku. Rekli su da je to normalno. Na kontroli ginekolog je, kada je stavio sondu na moj stomak, napravio takav izraz lica da mi se slijedila krv u žilama. Okrenuo je ekran i rekao: “Pa vaši jajnici ne mogu da stanu u ekran koliki su. Morate odmah da ostanete u bolnici”. Tada je sve počelo da se komplikuje”, sećala se doktorka.

Od mršave žene preko noći je dobila generalizovane edeme. Teško se kretala. Kako opisala tada: “Ogromne noge jedva sam pokretala, a ogroman stomak je bio bolan, napet i pun vode”.

“Prvi put su mi punktirali stomak i izvukli 31 tečnosti, poslijje 12 h voda se vratila, a onda opet punktiranje i opet 31. jajnici su samo još više rasli i još više tečnosti proizvodili. Tada su mi stavili dren. Jednom kada je došla sestra kako bih primila dijalizu djevojke sa odjeljenja su je pitale “Izvinite, da li je ova trudnica imala saobraćajnu nesreću?”. Tako sam izgledala, kao da me je neko u najmanju ruku tukao. Iz stomaka su mi visile cjevčice, drenovi, gaze, Hasleri, ruke pune braunila, potpuno izdeformisana”, opisla je dr Ana.

Kako je još napisala, bolovi su tada bili nesnosni. Niko nije znao šta joj je. Profesor koji ju je vodio rekao je da nikad u svojoj karijeri nije video ništo slično. Kako je vreme odmicalo, stanje je bilo sve teže. Zatim su počeli i problemi sa disanjem, nesanica.

“Saopštili su mi da moram da prekinem trudnoću”

Anu su tada priključili na aparate za disanje, prenosi Blic.

“Mogu samo da zamislim kako je bilo mojoj majci, koja me je u svemu podržavala i gledala me kako tonem sve više zbog želje da rodim dijete, postanem majka”, ispričala je dr Ana.

Konzilijum ljekara se tada okupio u njenoj sobi kako bi je obavjestili da će morati da prekine trudnoću ako želi da živi. Rekla im je da sačekaju još malo i da će zajedno uspjeti i pobijediti.

“Poslije mesec i po dani pakla samo jedan dan sam se probudila i sve je prošlo. Jajnici kao da nikada nisu bili veliki i kao da nikad nisam imala vodu u tijelu”, ovako je opisala čudo koje joj se dogodilo doktorka Ana.

“Čak su me i otpustili iz bolnice. Tada počinje period kada nisam mogla da spavam, valjda od šoka šta sam sve preživjela. Nakon mjesec i po dana od izlazka iz bolnice, bila sam 24. nedjelja, u beba je imala oko 300 g, prvi put sam prokrvarila i ležala sam u bolnici narednih mjesec dana.

“U 32. nedelji, na samom početku 8. meseca, legla sam da odmorim i probudila me je nekakva toplota. Otkrivam se i shvatim da ležim u lokvi krvi! Kao anesteziolog nikad u operacionoj sali nisam vidjela toliko krvarenje. Nikad. Nisam stigla pošteno ni da se uplašim, sve se brzo odigralo. Noa je rođena 20 minuta kasnije sa lijepom ocjenom. Moja beba je bila teška 1950gr i 44cm dugačka. Kažu da je odmah zaplakala, da je imala lijepu boju. Poslije par sati došao je neonatolog da mi kaže da je beba počela lošije da diše i da je morao da je intubira i stavi na aparat za vještačko disanje. E, tad sam se prvi put stvarno uplašila. Kažu ljudi da kad dobiješ dijete sve se promijeni. Tad sam shvatila da je majci jedino važno da dijete bude dobro. Sutradan sam se popela stepenicama na 4. sprat na odjeIjenje intenzivne njege da vidim svoju bebu. Opet niko nije vjerovao da žena poslije carskog reza to može. Nakon četiri dana sam izašla iz bolnice, a petog dana sam vozila auto – pisala je doktorka Ana.

“Moja Noa je tog dana kad je riješila da se rodi zapravo samo željela majci da pomogne. Imam utisak da je moja djevojčica poručila: “Majko tebi hvala, a sad ću dalje sama da se borim”. I ja vjerujem da je tako bilo”, zaključila je svoju priču tada dr Ana.

Noa sada mora baš tako dalje, sama, ali rodila ju je snažna i hrabra mama i nema sumnje da će da izraste u djevojku na koji bi mama bila ponosna.