Majka dva dječačića hrabro bije najtežu bitku: Nataša ima jedan od najrjeđih tumora na svijetu

20.01.2021. | 09:35

Supruga, sestra i majka dva dječačića Nataša Nedić (32) do prije tri godine išla je samo tri puta godišnje kod ljekara, ne sanjajući da će uskoro u čekaonicama zdravstvenih ustanova i bolničkim sobama provoditi više vremena nego kod kuće.

Dva mjeseca nakon jedne od redovnih kontrola, koja je pokazala uredne rezultate, dobila je dijagnozu: “Neuroendokrini karcinom Lardž sel”. Od tada prošla je kroz brojne izazove i probleme, a do potpunog ozdravljenja dijeli je samo nekoliko mjeseci.

“Samo jedan odsto žena u cijelom svijetu oboli od tumora ovog tipa, a dijagnoza znači da je liječenje, u najmanju ruku, otežano. Ja sam ga započela prije tri godine. U decembru 2018. dobila sam potpuno uredne nalaze, došlo je do odsustva bolesti”, kaže Nataša iz Sremske Mitrovice. Pet mjeseci kasnije, u maju 2019. ljekari za nju nisu imali dobre vijesti. Karcinom se vratio agresivnije nego prvi put.

“Pojavili su se tumori u abdomenu, jedan je težio 2 kilograma, na jajniku, na oba uretera i preko 20 tumora na oba plućna krila, 2019. izvađen je najveći i njegove brojne metastaze iz abdomena”, govori majka. U tom periodu prošla je kroz tri operacije, 25 radiohirurgija, 15 hemioterapija, 16 bioloških terapija, izvađeno joj je 60 limfnih čvorova, 50 centimetara creva. Zatim, zaradila je 17 centimetara dugačak ožiljak preko stomaka, primila 100 litara infuzije i 6 transfuzija, 25 puta bila na skeneru, provela 65 dana u bolnici i dva puta morala da obrije glavu. I pored svega ovoga, njenoj sreći nije bilo kraja.

“Nakon svega, bila sam presrećna jer sam konačno dobila potvrdu da terapija postoji i to u Beogradu. Nisam morala da letim na drugi kraj Evrope, da budem odvojena od djece i skupljam novac za avionske karte i troškove boravka u inostranstvu. Moja sreća u nesreći je bila ta što nisam morala da platim sve unaprijed, nego terapiju po terapiju. Nakon toga slijedi sudbonosna kontrola i dodatni skeneri”, govori Nataša.

“Nisam sama, svi ste bili tu za mene”

Zahvaljujući donacijama iz fondacije Budi human, čiji je korisnik, nedavno je primila prvu terapiju i dobro se osjeća. Druga slijedi za desetak dana, a treća 21 dan poslije nje, a potom treba da ih uslijedi još 7, a svaka od njih košta 5.500 evra. Prva je u potpunosti finansijski pokrivena, druga kao pozajmica, za treću je prikupljeno već pola novca… I to je sve.

“Za nas onkološke pacijente, terapija mora da bude agresivna zbog progresivne prirode bolesti. Metastaza znači promjena u hodu. Ne znate kuda kroz vaše tijelo bolest ide. Danas imate jedne nalaze, sutra druge, a mogu da budu bez promjena i poslije godinu dana. Zato je važno momentalno gašenje žarišta, a taj jedan momenat košta mnogo novca i nikada ne znate da li će uspjeti”, priča Nataša. Njen najveći neprijatelj je vrijeme, ako i malo zakasni sa terapijom, prethodni efekat se poništava i liječenje gubi smisao. Za sada ne smije da razmišlja o mogućnosti da ovi ciklusi terapija ne urode plodom, već bitku bije hrabro, svakodnevno.

“Nama, onkološkim pacijentima, glave su bukvalno ucijenjene. Moja košta tri miliona dinara, a mnogo nas je. Mi stariji smo se često povlačili, zarad druge djece. Ili su drugi molili za nas. Vjerovatno bih i ja učinila isto, da mi nije moje djece. Ne borim se samo za sebe, nego i za njih. I borim se i za druge žene, majke, sestre, kćerke, prijateljice, rođake… Međutim, sve je više nas “nerješivih” slučajeva. Čuda prirode, šta li smo. Da bismo se 100% riješili repova bolesti, a da porodice ne proglase bankrot, naše slike i priče su završile na sajtu Fondacije i svako je dobio svoj redni broj”, govori skromna Nataša.

Ona je prije tri godine dobila broj 723 i uskoro kreće u trku protiv vremena koja znači da svakih 21 dan preskače po jednu preponu vrijednu 5.500 evra. Za tu trku, potrebni smo joj mi, piše Blic.