Najdetaljnija i najpreciznija rekonstrukcija ubistva u selu Palovec, mračne tajne koja je ostala skrivena gotovo 19 godina

25.02.2019. | 02:10

Nakon sedam dana razgovora s mještanima i poznanicima porodice ubijene Jasmine Dominić, ‘Jutarnji list’ je napravio rekonstrukciju zločina koji je prestravio Hrvatsku i region.

Domaćica Smiljana Srnec (45) popila je jutarnju kafu, a onda ispratila muža Ivicu. Iako je keramičarski obrt zatvorio još prije devet godina, i dalje po međimurskom kraju postavlja pločice jer je dobar majstor. Imao je još jedan dogovoreni posao te subote.

Kći Katarina i njen dečko David Balent, koji im se doselio, odspavali su koji sat duže. Nije dirala ni srednju kćer, tinejdžericu, a najmlađu je probudila jer je prvopričesnica pa u župnim prostorijama u Maloj Subotici u 10 sati ima vjeronauka. Tijelo Smiljanine mrtve sestre Jasmine Dominić, zamrznuto u Končarevoj škrinji ispod stepeništa, naslonjenoj na zid njene spavaće sobe, dočekalo je tamo 6767. dan.

Ni po čemu, dakle, ova subota nije bila posebna za Smiljanu u njenoj porodičnoj kući u Novoj ulici 29. Da sunce nije zasjalo nešto jače za ovo doba godine, bilo bi to jedno sasvim obično jutro u Palovcu, međimurskom selu ljubaznih i vrijednih ljudi.

Smiljana i malena spremile su se i krenule put župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Maloj Subotici. Udaljena je tri kilometra, a usput su kladionica i market u kojima će majka obaviti što treba. Pognuće glavu pred dvije kapelice i pod jednim raspelom postavljenim usput te predati dijete župniku Đuri Vukaloviću, i ovaj put ne gledajući ga u oči. Neće ga biti najmanje dva sata jer župnik Đuro djecu ne pušta prije 11.45.

Za to vrijeme ustali su usnuli ukućani pa krenuli sa subotnjim pospremanjem. David i Katarina još nisu zakazali vjenčanje, no petogodišnja veza i zaruke, koje su iza njih, mogu pravdati njihov zajednički život i u ovako maloj sredini. Osim toga, David je svoje prebivalište i službeno prebacio na djevojčinu adresu. Mladi su puni planova i ne treba mnogo da ih krenu ostvarivati.

Već nekoliko puta dotad prigovarali su Smiljani za škrinju, pitali su je “zakaj je ne bi maknuli jer ionako samo guta struju”.

– Kaj vas briga, jel vi plaćate račune? – otresla bi se Smiljana na njih tonom koji je isključivao daljnje razgovore.

To su bili razlozi zašto je zbog godinama netaknute škrinje zamotane u celofan ispod stepeništa taj dio kuće ostao neuređen i s golim podovima, iako u njoj živi keramičar.

– Kaj ti to smeta – znala je reći i suprugu Ivici kad je predlagao da on poploči jedini nepopločeni dio.

Davidu je i smještaj uređaja bio nelogičan jer se poklopac zatrpan nepotrebnim stvarima ionako nije mogao zbog stepeništa otvoriti više od 20-30 centimetara, a Katarina se zapitala što je zaista unutra jer je to valjda jedina stvar u kući u koju nije zavirila ni kao dijete, a ni sada kao djevojka.

Smiljane nije bilo doma, a njihovi pogledi u jednom su se trenutku našli na škrinji. Pažljivo su je izvukli, tako da je ne isključe iz struje i tek toliko da je mogu otvoriti. Nije išlo lako jer su se gumeni slojevi okvira hladnjaka i poklopca praktično spojili zbog godina tokom kojih ih niko nije dirao pa je trebalo truda da se odigne. David je upro, ali nije išlo sve dok nije malo zarezao ispod poklopca, a onda je u tome i uspio. Hladnoća iz škrinje udarila ga je u obraze.

Ispod nataloženog leda ugledao je vrećice s mahunama, graškom i miješanim povrćem koje mu se pod prstima raspadalo od stajanja jer je odavno “prešlo”.

Onda je dodirnuo nogu. Razgrnuo je ostalo povrće i shvatio da je ispod ljudsko truplo. Bilo je u sjedećem položaju, pokriveno ogrtačem i s glavom spuštenom prema naprijed.

Prizor nije mogao biti drukčiji nego nevjerovatan, potresan i mučan. Bila je to najgora scena koju je mladić vidio u životu. Počeo je košmar. Četiri zida porodične kuće, naravno, bila su preslaba da bi ga tamo i zaustavila. Mladić se ushodao po kući tražeći telefon. Katarina je pala u nesvijest. Prestrašeni David pronašao je mobilni telefon i okrenuo broj poznanika za kojega je znao da radi u policiji, misleći da će on najbolje znati što napraviti. Čovjek je vijest o pronalasku tijela proslijedio kolegama u Policijsku postaju Čakovec, a oni su na teren poslali patrolu koja će na mjestu događaja provjeriti o čemu je riječ. Usput je obaviještena i Hitna medicinska pomoć.

Za to se vrijeme Smiljani još uvijek nije promijenila njena subotnja svakodnevica, nego je obavila kupovinu i kladionicu, pokupila malenu i krenule su kući. Na ulazu je vidjela vozila interventnih službi. Ko zna što je pomislila, ali teško da je vjerovala da je tajna koju je u staroj škrinji čuvala 18 i pol godina otkrivena jer je bilo teško vjerovati da bi se neko usudio dirati stvar koju niko nije smio ni pogledati cijela dva desetljeća. No, u hodniku je ugledala neželjeni prizor – odmaknuti komad bijele tehnike, šokiranu djecu, ekipu Hitne koji im pomažu i policajce koji zovu svoje nadređene tražeći da im pošalju ekipu za uviđaj. Svi su pogledima tražili od Smiljane odgovore.

‘Njoj su dali vse, a meni niš’

– Vmorila sam je! Zatukla. Komadom letve, ne znam koliko put po glavi. Njoj su dali vse, a meni niš. Ona je imala vse, a ja niš – prozborila je Smiljana ove šokantne riječi pred mnoštvom koje je nepomično stajalo.

Sablažnjive i nevjerovatne Smiljanine riječi moraće koji dan poslije potvrditi obdukcija, kako identitet pronađene osobe tako i način na koji je preminula, ali svima je bilo potpuno jasno o kome to Smiljana govori.

Njena tri godine mlađa sestra Jasmina Dominić nestala je u avgustu 2000. u dobi od nepune 23 godine, napustivši iznenada studij na Fakultetu političkih nauci i posao koji je radila preko studentskog servisa. U to su vrijeme djevojke više-manje živjele same. Naime, majka Katarina radila je kao domaćica u Njemačkoj (prije toga i u Austriji), gdje većinu vremena provodi i danas, a sad već pokojni tata Martin zvan Fredi bio je tesar – građevinski radnik u propalim firmama GK Međimurje i Hrast, a poslije nadničar na terenskim poslovima po cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji.

 

Izvor:(Jutarnji list)