Ne može spavati od brige: Rajko je polu Srbin, polu Libanac, a pokrenuo je akciju za pomoć Bejrutu

08.08.2020. | 13:29

Većina mojih prijatelja i rodbine je povrijeđena ili je ostala bez svog doma. Majka me tog kobnog dana nazvala i plačnim glasom javila da se desilo nešto loše, ali da ne može da dobije brata na telefon. Poslije 15 minuta iščekivanja, koji su trajali čitavu vječnost, na svu sreću poslao je poruku i napisao da je dobro. Tek tada smo mogli da odahnemo.

Ovako, u očaju, za Novosti govori Rajko Trojanović (31), momak koji u Beogradu drži libansku pekaru “Furuna”. U objektu u Beogradskoj ulici već treći dan sakuplja novčanu pomoć za rodni Bejrut, koju će poslati tamošnjem Crvenom krstu, ali i svojoj porodici, koja se nalazi u razrušenom gradu čije su slike užasa prethodnih dana obišle cijeli svijet.

“Apelujem na sve ljude dobre volje da dođu u radnju i doniraju novac kako bi pomogli tom napaćenom, ali poštenom narodu. Za pultom se nalazi kutija u koju svi mogu odvojiti onoliko novca koliko imaju ili žele, a akciju sam pokrenuo odmah po primanju tužnih vijesti iz Bejruta. Prije dva dana je jedan moj poznanik došao u pekaru kako bi se isplakao nad teškom sudbinom libanske nacije, i time pokazao kolike su razmjere ove katastrofe”, priča Rajko.

U razornoj eksploziji više od 300.000 ljudi ostalo je bez svojih domova, potpuno je razrušena i osnovna škola koju je svojevremeno pohađao Rajko Trojanović, a šteta koju je eksplozija napravila procjenjuje se na više od pet milijardi dolara. Libanci, ma gdje bili rasuti po bijelom svijetu, više ne spavaju. Sati su im se pretvorili u vječnost, iščekujući svakog trenutka nove, nažalost, pretežno bolne informacije iz glavnog grada. Iako je u malenoj bliskoistočnoj državi ranije padalo mnogo bombi, ništa nije bilo slično eksploziji koja je 4. avgusta odjeknula Bejrutom. Potresne slike mrtvih i ranjenih prijatelja i rodbine Rajku su neprekidno u glavi, a loše vijesti iz Bejruta smjenjuju se kao na traci.

“Na svu sreću, kuća mojih roditelja je desetak kilometara od mjesta eksplozije, pa je pretrpela samo manja oštećenja. Već tri noći nisam oka sklopio, stalno razmišljam kako je tim ljudima i ko je još ostao zaglavljen pod ruševinama. Teško mi je, da bar mogu biti kraj njih u ovom bolnom trenutku. Iz Bejruta mi se javila prijateljica koja nije dva mjeseca izlazila napolje zbog korone, ali je kobnog dana napustila stan i sada se zbog zadobijenih povreda nalazi u bolnici. Pored ekonomske krize koja nas prati već duže vrijeme, sada se i ovo desilo. Prijatelji u Bejrutu svakodnevno mi svjedoče o nevjerovatnoj solidarnosti tamošnjih ljidi. Priče o veri i političkim opredjeljenjima stavljene su u drugi plan i ako nešto može biti ohrabrujuće poslije svega, onda je to svakako zajedništvo nacije”, uplakan, priča Rajko.

Rajkov rođeni brat Ilija se prvog dana užasa u Bejrutu javio našoj redakciji i ispričao sve strahote kroz koje ovaj narod i dalje prolazi. Oni su inače unuci nekadašnjeg srpskog ambasadora u ovoj zemlji Radmila Trojanivića. Ilija i Rajko su rođeni u mješovitom braku Srbina i Libanke, a imaju i sestru koja trenutno studira u Njujorku.

“Prije četiri godine sam sa djevojkom došao u Beograd, rodni grad mog oca i djeda, u potrazi za boljim životom. U Libanu su uslovi za napredak bili sve gori, mladima nije pružena nikakva šansa. Majka je ostala u rodnom mjestu, brat je u posljednje vrijeme živio na relaciji Beograd – Bejrut, dok se otac prekjuče vratio u Beograd iz Afrike, gdje radi posljednjih godina”, govori Trojanović.