“Nije mi bilo lako”: Srbin u Vladi Hrvatske objasnio zašto ide na obilježavanje “Oluje”

01.08.2020. | 12:41

Potpredsjednik Vlade Hrvatske Boris Milošević objavio je na Facebook profilu duži status u kojem pojašnjava zašto je, uprkos porodičnoj tragediji, za njega važno da kao član Vlade dođe na obilježavanje “Oluje”.

Milošević je objavu započeo sa “Priča jednog Srbina iz Hrvatske” koja počinje dolaskom u Knin.

“U Knin dolazim kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za ljudska prava. Kao član Vlade, Srbin iz Hrvatske, svjestan opterećenja ratnog nasljeđa u društvu koje osjećaju Srbi u Hrvatskoj, ali ne samo oni, nego i svi građani Republike Hrvatske, moram razmišljati racionalno i odgovorno te pokušati doprinijeti boljem društvu i građenju kulture mira. Nije mi bilo lako donijeti ovu odluku kako zbog privatne porodične tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u “Oluji” nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran. Sudbinu tih ljudi dobro znam jer skoro cijeli profesionalni i politički staž, proteklih 18 godina, pomažem u rješavanju njihovih problema”, napisao je on na svom Fejsbuk profilu, prenosi Blic.

Kako dalje nastavlja, on se proteklih dana prisjetio svog doživljaja “Oluje”.

https://www.facebook.com/boris.milosevic.37/posts/10158651629819797

“Samu “Oluju” sam dočekao u rodnom Šibeniku, brinući tih dana za oca koji je bio mobilizovan kao hrvatski vojnik, za svoje prijatelje koji su bili u Hrvatskoj vojsci, kao i za rodbinu koja je bila na drugoj strani. Zahvaljivao sam tih dana Bogu što se otac vratio živ i zdrav i što su svi koje sam poznavao bili dobro. Nakon što je otac demobilizovan odlazili smo na selo Bribirske Mostine gdje sam svjedočio pljački napuštenih srpskih kuća. Obilazili smo babu, očevu majku koja je ostala nakon “Oluje” tamo da živi. Nije htjela da napusti svoju kuću, nije htjela da pođe sa nama u Šibenik”, napisao je on.

U nastavku opisuje šta se dalje dešavalo.

“Početkom septembra otišao sam u Rijeku zbog fakultetskih obaveza. Sedmog septembra kasno popodne nazvala me sestra. Išla je sa tatom da obiđe babu. Našli su je mrtvu, bila je ubijena vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Ubica je pronađen slučajno zbog vlastitog bahaćenja, smatrajući da nitko neće istraživati ubistvo “četnikuše”, kako je sam rekao. Osuđen je na 7,5 godina, da bi izašao za 3,5 godine, nakon što je dobio predsjednikovo pomilovanje. S teretom ove porodične tragedije, pa i kroz bol mog pokojnog oca, odluku da idem na obilježavanje “Oluje” u Knin mi je bilo još teže da donesem. Meni, koji sam dobio Domovnicu tek nakon “Oluje”, premda sam rođen i cijeli život živio u Šibeniku”, objasnio je on.

Dalje je naveo da u Knin ide otvorenog srca sa nadom da “ova Vlada može da napravi taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanju i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.”

Naveo je i da: “rat za mnoge u društvu, nažalost, nije gotov, i to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti koja u svojim školama moraju da trpe stigmu zbog nečeg s čime ni njihovi roditelji nemaju veze, i koja moraju da osjećaju krivicu samo zato što su Srbi. Baš kao što je to osjećala moja generacija tokom i nakon rata.”

On je istakao i da ide jer misli da je sazreo trenutak da politika razumijevanja i poštovanja drugog pobijedi politiku mržnje.

““Oluja” nije samo vojno-redarstvena akcija, ona je i golema kolektivna trauma. Za Hrvate je ona simbol početka dugo željenog mira i prestanka okupacije, za Srbe je ona trauma početka novog egzodusa, stradanja, straha, neizvjesnosti i nemogućnosti povratka u svoje domove. Svjestan sam da moj dolazak u Knin neće kod većine promijeniti dva različita pogleda na “Oluju”, ali sam voljan prihvatiti svaki gest koji ide ka tome da zajedničkom tolerancijom i uvažavanjem sami sebe potvrdimo kao demokratsko društvo koje može ostvariti suživot i prosperitet, bez obzira na svaku razliku, pa tako i onu u tumačenju zajedničke istorije. Od mog odlaska u Knin, puno je važnije graditi atmosferu pomirenja i dijaloga u kojem kao društvo moramo priznati i prihvatiti sve žrtve bez obzira na nacionalnost”, zaključio je Milošević.