Nataša Futo je najstarije dijete Bojane Slović (31), kćerka iz njenog prvog braka, koji je razveden zbog nasilja u porodici. Njena mama sada živi sa drugim suprugom Slobodanom (36) u skladnoj porodičnoj zajednici i njih dvoje imaju još i Danila (5) i Relju (3). Da bi popravili krov i djeci obezbijedili kupatilo i prostor za život, podigli su kredit, ali to je nedovoljno da bi riješili ogromnu opasnost koja se nadvija nad njima.
Slovići žive u subotičkom naselju Zorka, u jednoj prostoriji od oko 20 kvadrata i njihovi životi su zbog oronulosti kuće veoma ugroženi. Vrijedna djevojčica dok se priprema za školu priča da ima samo jednu želju, ali polako nam otkriva i o čemu mašta.
“Učim za stolom za kojim jedemo. Imam radni sto, ali nemamo gdje da ga stavimo. Spavamo u istoj sobi u kojoj nam je i kuhinja. Voljela bih da imam sobu i da u njoj bude moj krevet i pisaći sto. Niko mi ne dolazi. Nisam nikada slavila rođendan. Nemamo uslove za to”, kaže postiđeno i dodaje da bi voljela i kupatilo jer ga nemaju, već se kupa u koritu vodom sa česme iz dvorišta gdje je i poljski toalet. Priča njene porodice nije neuobičajna, jer su Bojana i Slobodan primjer parova koje život nikada nije mazio. Žive od minimalca opterećenog ratom za kredit od 16.000 dinara, koji Slobodan zarađuje u hamburgeriji, primaju dječji dodatak i kad god ima prilike, otac radi sezonske poslove.
“Za hranu uvijek bude, na sreću ima marketa u kome možemo po jeftinijim cijenama da kupimo namirnice. Odjeću i obuću za djecu dobijemo i možemo da kupimo na džak robu za samo 50 dinara. Djeci kupimo i slatkiša, rijetko se desi da nešto nedostaje za ishranu. U dvorištu su im i igračke i bicikl. Dobra su djeca. Nataša je povučena, ali je odlična učenica”, kaže Bojana.
Teško je i njoj i Slobodanu što žive u nabijenici staroj oko 60 godina, u kući u koju nikada nije ulagano.
“Baka mi je ostavila dio kuće. Otac je invalid, a majka je preminula. Ovaj plac dijelimo sestra i ja i ona i tata nemaju ništa protiv da koristim njen dio i da dogradimo ono što treba, međutim, nije prepisano na moje ime jer nemam novca da to uradim”, kaže Bojana. Na istom placu je odrasla i posijle razvoda se tu i vratila, a kada je započela vezu sa Slobodanom, otišli su u podstanare. Poslije oko šest godina života pod kirijom odlučili su da krenu iz početka na svom.
“Nismo nigdje ostavili dug, ali kada smo se doselili u ovu kuću, ovdje je bilo dugova. Slobodan je uzeo keš kredit na sedam godina, kupili smo nešto građevinskog materijala, ali to je nedovoljno da se kuća popravi i da se dogradi još oko 30 kvadrata da bismo imali kupatilo i sobu za djecu”, kaže Bojana. Od materijala za radove imaju blokove multiplat, šljunak i cement. Zasad su samo izlili temelj, ali nemaju novca za gradnju.
“Počeli smo u martu ove godine, ali zbog korone Slobodan nije radio, plata mu je smanjena na minimalac. Ne znamo kako dalje, a konstrukcija krova je potpuno trula, samo što ne padne”, kaže Bojana. Od računa ostao je dug za struju od 18.000 dinara, ali svaki mjesec uplaćuju koliko mogu. Što se tiče građevinskog materijala, dio imaju, ali nedostaje im dosta toga da bi počeli.
“Nedostaje pijesak, građa za krov, nemamo ni za armature za izlivanje ploče, zatim drvena građa, gips karton i stiropor za izolaciju. Sve što umijem uradio bih sam, radio sam na građevini, a ono što ne znam, raspitao bih se. Snašao bih se za rad, ali moram djeci da obezbijedim ostalo i zato kada ima više poslova, radim sve”, kaže Slobodan. Iako smatraju da mogu dosta toga sami da urade, nisu stručni za krov i kupatilo. Kada su se uselili u udžericu, zamijenili su električne instalacije i isplatili su električare i za neizgrađeni dio, a pošto nemaju odvod za gradsku kanalizaciju, dovod vode mogu da riješe zahvaljujući komšijama koji bi dozvolili priključak.
Od kredita su kupili frižider i veš-mašinu, a na šporetu koji su dobili napukla je ploča. Kupili su i malu kuhinju. I sami pomažu drugima, Slobodan je nedavno učestvovao u humanitarnoj izgradnji jedne kuće.
“Nataši smo morali da kupimo nove knjige, a uz njih smo dobili na poklon sveske i torbu. Ona bi jako voljela svoju sobu. Dječaci su još mali, ali moramo da mislimo na sve njih na vrijeme. Nažalost, naše želje su jedno, a mogućnosti sasvim drugo”, zaključuju Slovići, piše Blic.
