Njegova priča tjera suze na oči i nameće milion pitanja: Dječak sa traktora, 25 godina nakon “Oluje”

07.08.2020. | 08:11

Iza su ostali njegovi rodni Mečečani. Njegovo djetinjstvo. Grob tate Stojana… Ispred je, gonjena “Olujom”, bila kolona. Nepregledna kolona nesrećnih ljudi koji su krenuli u nepoznato.

Mislili su da će se brzo vratiti kućama. Tako su u traktorskim prikolicama i kamionima ponijeli samo svoje živote.

” Zaista smo tako mislili”, govori danas, poslije 25 godina, Stanislav Trninić, onaj dječak sa traktora koji je čitavu porodicu, ali i druge, vozio od rodnog sela nadomak banijske Kostajnice do Srbije.

Imao je tada 11 godina. U desetoj, već je, seća se njegova majka Nada, “onako sam od sebe preuzeo obavezu da brine o nama: meni, njegovoj sestri, bolesnoj baki…” Njegova priča osvanula je u mnogim svjetskim medijima. Neposredno pred 25-godišnjicu “Oluje” razgovarao je sa reporterkom Večernjih novosti Milenom Marković, prisećajući se golgote kroz koju je kao dječak prolazoi, zajedno sa članovima svoje porodice. Zajedno sa ostalim nedužnim sunarodnicima koji su morali da napuste svoja ognjišta u Hrvatskoj i spasavaju gole živote.

Za mnoge, Stanislav Trninić, čuveni “dječak za traktorom” je simbol podviga iz vremena “Oluje”. Dječak, a zapravo div. Njegova priča tjera na suze i nameće milion pitanja na koja bi, vjerovatno, svako od nas ponudio svoje tačne odgovore. Ali, izvjesno je, svi bismo u jednom bili složni – “dječak za traktorom” je heroj koji nije dozvolio životu da ga slomi. Ostao je stamen, jak, a prije svega srećan i zahvalan što ima divnu porodicu i što ih zdravlje dobro služi. Šta je “običnom čovjeku” više od toga potrebno da bi bio srećan?

Peti avgust 1995.

Mečečani dok je dan ispraćao sunce…

“Sjećam se, mada bih volio da se ne sjećam. Komšije pokreću svoje traktore. U jednoj od prikolica ima mjesta i za nas: majku, baku, sestru i mene. I, mi smo već u toj komšijskoj prikolici. Žurba. Bunilo… Taman da krenemo, ja iskačem iz te prikolice i uskačem u kabinu našeg traktora. Tatinog traktora. Zar da ga ostavim? Majka moli da odustanem, a traktor nikako da upali. Volan, tamo – ovamo, pomažu i komšije i pokrenuo sam vozilo. Majka u prikolicu ubacuje samo šunku i nešto hleba. Tako smo pošli… Preko Bosanske Kostajnice prema Prijedoru, kroz noć. Važno je bilo samo ići naprijed. Otkud sam znao dokle. Volio sam taj traktor, tatin traktor. Tata me učio da vozim. Da radim sve muške poslove u kući, Molim sam se Bogu da me motor ne izda. Za gorivo smo se snalazili kako smo znali i umeli, sve do Prijedora. Ni o čemu drugom nisam razmišljao, samo naprijed, samo napred. U Prijedoru smo napravili prvu stajanku. Rodbina moje majke moli nas da ostanemo s njima. Majka neće. Kaže: Kako da ostanemo kad sve naše komšije odoše? Pa, kud oni, tu i mi. I, tako do Banjaluke. Bili su tamo dobri ljudi i pamtim mnoge tokom tog puta po dobroti. Ali i druge koji to nisu bili. Ništa ni od koga tražili nismo. I kad smo bili gladni, nismo bili. Na koridoru prema Brčkom, pamtim rupe od bombardovanja”, govori.

Deveti avgust 1995.

Pavlovića most, između Bijeljine i Bogatića.

“Kolonu zaustavlja policija. Čude se, dijete za volanom traktora na tom dugom strašnom putu. Pitaju: Imate li šta da prijavite? A ja ponio tatin trofej, njegovu lovačku pušku. Kažem majci: Ne prijavljuj. A ona, brže-bolje: Imamo, imamo ovu pušku. I oni mi je uzeše. Bilo mi je teško. Uspomena na tatu… Ipak, idemo dalje. Na Iriškom vijencu, opet policija. Traže da oni spuste traktor nizbrdicom. Plaše se da ja to ne mogu,. Ma, ne dam im volan. Bilo je malo povuci-potegni. Samo sam tad zaplakao. Samo tada i nikada više. Vozio sam 500 kilometara, a sad, kao ne mogu”, prisjeća se.

Prva izbjeglička adresa

U Zrenjaninu je bila njihova prva izbjeglička adresa.

“Smještaj u đačkom ili studentskom domu, sad ne bih mogao tačno da kažem. Bilo je svega, ali meni je nedostajalo sve. Kad kažem sve, mislim na moju kuću, šume… Do početka školske godine bili smo u tom domu. A prvog dana kad smo stigli u Zrenjanin, stigle su i novinarske ekipe da slikaju dječaka – junaka za traktorom. Snimaju. Pitaju. A meni nije ni do čega. Tako je otišla ta vijest da sam ja, kao, neka zvijezda. Ubrzo je stigao poziv iz Nove Pazove od nekih ljudi koji žele da nas prime u svoju kuću. Da školuju sestru i mene, da mami daju posao. I mi smo se uputili u Pazovu.

Onda su stigli i strani novinari, a ja nisam, bio svjestan da sam učinio bilo kakav podvig, kao što ni sada to ne smatram podvigom. Za mene je to, pred novinarima, bila prava muka. Stanislave, sjedi na traktor! Vozi do pruge! Vrati se! Pa opet isto. Tamo, ovamo… Ne mogu više, rekao sam majci. Ćutala je, a vidio sam koliko joj je teško. Kasnije sam saznao da je sve to bilo u režiji našeg “domaćina”. On je želeo da profitira od naše muke. Primio nas je u pomoćni objekat. Sijali smo mu baštu. Majka je iz te bašte nosila povrće u kuhinju za njegove radnike. Radila je najprljavije poslove. tada je oboljela i sada je teški invalid.. Čitali smo kasnije kako je govorio da nam je i kuću napravio. Bili smo tako poniženi, da ne umijem da opišem. A saznali smo i to da je dokumentarni film o meni, moji je objavljen u Francuskoj i u italijanskim medijima, zapravo bila ulaznica za naše “domaćine”. Neću javno da ih imenujem. Vi znate ko su. Nama je tada obećano da ćemo ići u Francusku. Otišli su oni”, kazuje.

Ljeto 1988…

Završio je osnovnu školu i upisao Saobraćajno-tehničku u Zemunu.

“Tada majka i ja nekoliko mjeseci živimo u baraci “Planuma” u Pazovi. U sobici. Znate, mi smo drugačije vaspitani, pa ona i ja taj sobičak dijelimo paravanima. Uveče dugo pričamo. Sjećamo se i nadamo. Sanjamo da se vraćamo u Mečečane, ponekad da nas je drugo sunce obasjalo, kao, završio sam školu, zaposlio se i podižem svoju kuću. Sestra Stojanka već je bila u Australiji, starija od mene četiri godine. Već gradi svoj život. Pozvala je i mene kada sam završio Saobraćajnu. Otišao sam i lijepo zarađivao. Ali, poslije koji mesec majka javlja: država Srbija nam je, sine, dodijelila sedam ari placa u Golubincima, a švajcarska humanitarna organizacija će nam dati materijal za kuću. Vratio sam se i sve je bilo kako je majka kazala. Pruhe deset godina sam se oženio mojom Brankom iz Ljubišića sa Banije. Njena porodica je u avgustu 1995. upućena na Kosovo. Tri godine su živjeli kod Obilića. Onda su ih vratili u Pazovu, i tako smo se nas dvoje upoznali”, prisjeća se.

Život na točkovima

Danas, dječak-heroj sa traktora radi kao vozač kamiona. Krstari preko bivše Jugoslavije i cijelom Evropom.

“Lijepo zarađujem i to veoma poštujem. Život mi je pružio ruku, a sudbina me, valjda, uputila na ovog dobrog čovjeka Boška Bošnjačkog. Više od tri godine sam u ovom preduzeću. Boško mi je pomogao i auto da kupim. Dozidao sam i pomoćnu zgradu, pušnicu. Svaku sam ciglu sam ugradio i radovao se. Ne može Banijac bez sušare, bez bašte, bez živine. Nego ‘ajte vi da večerate. Sve smo već spremili. Niklo u ovu kuću nije ušao, a da domaćinski nije dočekan. Niko izašao, a da domaćinski nije ispraćen”, završava.