Roditelji i četvoro djece oboljeli od korone, kada su mislili da su pobijedili, tata je umro

06.07.2020. | 11:34

Duša me je boljela dok sam ležala u bolnici boreći se za život, a sinovi i kćerke se kod kuće sami liječili, riječi su Kruševljanke Nade Vulić, čija je cela šestočlana porodica vodila bitku s korona virusom.

Nadi Vulić (49) iz Kruševca virus korona odnio je životnog saputnika, ali bitku sa ovom nemani, kako kaže, vodila je cijela porodica.

Njih šestoro, Nada, suprug Zoran (56) i četvoro djece, živjeli su bezbrižno sve do kraja marta, kada je Zoran dobio prve simptome virusa. Tada je otpočeo vrtlog, iz kojeg se nisu svi izvukli, piše Telegraf.

“Suprug Zoran (56) dobio je prve simptome – malaksalost, osjećaj bola u rukama i nogama. Otišao je kod ljekara, gde su mu uradili analize, ali klinička slika bila je dobra. Mislili smo da je u pitanju običan virus, nismo ni slutili šta nas sve čeka”, ovako sa knedlom u grlu Nada započinje svoju ispovijest.

“Situacija je postala ozbiljna kada smo oboje dobili temperaturu od 40 stepeni. Kod mene su se pojavili i drugi simptomi – dijareja, mučnina, glavobolja i bolovi u bubrezima. Uradili smo test na kovid 19 i ispostavilo se da smo pozitivni. Imamo koronu! Zvučalo je strašno da to nisam smjela naglas da izgovorim. Ako ćutim, možda će nestati. Ali nije. A ja sam bila uplašena kao nikada dotad, prethodno smo na televiziji pratili šta se dešava u svijetu. Sve je izgledalo tako daleko, dok nije postalo blizu, dok nije bilo u nama. Nismo znali šta da očekujemo”, ispričala je Nada.

Ubrzo su ona i suprug Zoran ležali u postelji Opšte bolnice u Kruševcu, ali briga za djecu, koja su ostala sama u kući, bila je jača od svega.

“Ležali smo četiri dana u bolnici, a ja nisam mogla da prestanem da razmišljam o djeci. Dva sina, stariji od 26, mlađi sa 24 godine, kao i dvije kćerke od 12 i 10 godina takođe su imali blaže simptome, a bili su prepušteni sami sebi. Stariji sin je preuzeo ulogu roditelja i 24 dana, koliko sam bila u bolnici, brinuo o njima kod kuće, u samoizolaciji… Sve me je boljelo, a najviše duša”, iskrena je ona.

Kao teži slučajevi, Nada i suprug su 1. aprila prebačeni za Niš, gdje je ona bila smještena na infektivnom odjeljenju, a muž na grudnom. Nakon 16 dana borbe muža su pustili iz bolnice. Ipak, sreća i osjećaj da sve drže pod kontrolom ubrzo su nestali.

“Nije prošlo mnogo, samo nekoliko dana nakon toga, i dobio je šlog. Spasa mu nije bilo… Iscrpljen nakon korona pakla, bio je laka meta i slomio se. A mi smo ostali bez glave porodice. Tada sam znala da se ne smijem predati. Djeca su me pitala da li će ostati siročad”, priča Nada drhtavim glasom. Nakon 24 dana u bolnici, Nada je pobijedila virus, djecu zagrlila, a “vrijednog, dobrog čovjeka kakav se jednom rađa” sahranila.

“Gubitak koji smo doživjeli niko ne može da nam nadoknadi, a posljedice virusa osjećam i danas. Dobro sam, ali se brže zamaram i lošije spavam. I dalje učimo da živimo sa bolom”, zaključuje ona.

Danas, nakon skoro tri mjeseca, kada oživljava trenutke sa smrtonosnom bolešću, Nada kaže da ne bi izdržala da nije bilo dobrih ljudi, stručnih ljekara i opremljenih bolnica.

“Ljekari su davali maksimum, slike medicinskih radnika u skafanderima, sa maskama i vizirima, dok im kipti znoj niz lice, nikad neću zaboraviti. Bili su uplašeni, ali spremni da nam svima pomognu. Nijednog trenutka nije bilo dileme u njima, spremno i odlučno izlagali su se riziku. Oni su naši heroji”, istakla je ona.