Roditelji traže obustavu nastave u “Ribnikaru”: “Nasilno se pokušava uspostaviti normalno stanje”
21.05.2023. | 11:38Grupa roditelja Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” dala je danas podršku inicijativi da odmah bude obustavljeno izvođenje nastave u postojećoj zgradi te škole i da se radna školska godina okonča sa 3. majem.
“Više od 150 roditelja učenika ove škole zahtjeva da školska godina bude završena zaključno sa 3.05.2023, kao danom kada je tragični događaj nasilnim putem prekinuo normalno školovanje. Sve ono što se u školi dešavalo nakon 3.05.2023. godine predstavlja samo pokušaj da se nasilno uspostavi ‘normalno’ stanje u školi”, piše u saopštenju koje prenosi Tanjug.
Kako se tvrdi, krizni plan “koji uprava škole pokušava da sprovede po svaku cijenu”, ima jedino za cilj da prikrije posljedice tragičnog događaja. Roditelji koji podržavaju ovu inicijativu smatraju da je plan za nastavak školovanja koji se sprovodi od 10. maja štetan po razvoj velikog broja učenika (ako ne i svih), i da je jedino rješenje momentalan prekid nastave i okončanje radne školske godine.
“Školska godina se na tragičan način završila 3.maja. Svaki dan poslije toga nije nastavak školske godine nego vještačko pravljenje da se ništa nije desilo. A desilo se. Djeca su nam ubijena u školi”, piše u saopštenju.
Kako se dodaje, roditelji su za ovakav stav dobili podršku eminentnih stručnjaka iz oblasti neuropsihijatrije i psihoterapije. U prilogu saopštenja navedeno je i mišljenje stručnog lica, neuropsihijatra i sudskog vještaka dr Zorana Đurića, koji se, takođe, zalaže da djeca iz škole “Vladislav Ribnikar” u maju završe ovu školsku godinu.
On je kao razloge naveo da masovno ubistvo devet vršnjaka i jednog radnika obezbjeđenja predstavlja snažan stres za učenike.
“Emocionalna klima drugarstva, igre, zajedničkog učenja, sigurnosti i povjerenja je narušena ovim zločinom. Neka djeca su prisustvovala zločinu i ranjena su, neka su preživjela bez povreda, neka su bila u smjeni i čula pucnje. Djeca su traumatizovana, jer su direktno svjedočila gubitku života svojih drugova, druga su sekundarno traumatizovana, jer su to odmah od njih saznala. Doživjeti ranjavanje u oružanom napadu, prisustvovati smrti dragih drugova, saznati da drugovi sa kojima ste se viđali svaki dan u školi i u druženjima više nisu živi, traumatični je događaj prvog reda”, naveo je dr Đurić.
Ovakvo stanje, dodao je, predstavlja posttraumatsku reakciju na katastrofički događaj. Prema njegovom mišljenju, da bi se ova posttraumatska reakcija smirila i sanirala, potrebno je da djeca ne dolaze u školu, na mjesto zločina, jer ih to retraumatizuje: izaziva im nevoljna sećanja na traumatični događaj (fleš-bekove), remeti im spavanje i sanjanje, primorava ih na ponašanje izbjegavanja – moraju da se klone svih mjesta, situacija i sadržaja koja ih na bilo koji način podsjećaju na zločin, to ih čini razdražljivom i depresivnom.
“Zbog toga traumatizovana djeca ne treba da idu u školu u kojoj se dogodio zločin. Ona sada ne mogu da misle na učenje. Ona sada treba da razgovaraju o onome što su doživjela, da zajedno plaču, tuguju i razumeju ovaj strašni događaj. Ona mogu da se viđaju međusobno i sa svojim profesorima u nekom drugom prostoru. Da razgovaraju, da slušaju objašnjenja, da se tješe. Da provode vrijeme u porodici, u ljubavi i miru koje im ona pruža”, piše u mišljenju stručnog lica.
