Roditelji ubijenog policajca o dva mjeseca tuge: Imali smo sina za primjer, ovakvu sudbinu niko ne zasužuje

19.09.2024. | 07:24

Loznički policajac Nikola Krsmanović (34) izašao je 18. jula ove godine iz porodične kuće u Dragincu i krenuo na posao, ne sluteći da je posljednji put prešao kućni prag.

Majka Ljiljana dan ranije otišla je kod kćerke u Švajcarsku da dovede unuku u Srbiju, a u porodičnom domu u selu Draginac kod Loznice ostao je otac Milenko, koga je narednog jutra probudila lupa na vratima.

Otvorio je, a bolje da nije, jer je čuo ono što nijedan roditelj na svijetu ne želi da čuje. Ostao je bez sina koga je na kontrolnom punktu u Loznici, nedaleko od kafane “Loznička noć”, usmrtio kriminalac sa Kosova Faton Hajrizi.

Reka ljudi prošla je kroz kuću Krsmanovića najtužnijim povodom. Umjesto da su ih dočekali uz pjesmu i svatove, vladali su tuga, suze i muk prekidan jecajima i dubokim uzdasima. Nema toga u Dragincu i okolini koji nije sa tugom primio vijest o Nikolinoj smrti, tugovali su i oni koji ga nisu znali, otišao je mlad, lijep, dobar čovjek i policajac, momak za koga se govorilo biranim riječima. Kako rekoše, otišao je ”vanvremenski čovjek” kakav se retko rađa.

– Znam da je Nikola bio dobar, ali nisam znala da su svi znali koliko je dobar. Na groblje idemo svaki drugi dan, nekad i prije i popodne, a ne možemo svaki zbog mog posla. Kad god odemo primijetimo da je neko bio, dolaze ljudi stalno do njegove vječne kuće. Svi koji su ga znali ne mogu da se pomire sa tim da mu se to desilo, da ga više nema. Ne mogu ni ja, borim se da budem hrabra, ali ne može se. Onda me tako uhvati i plač. Nikad se neću pomiriti sa tim. Imali smo sina, momka za primjer, a sada ga više nemamo… Ovakvu sudbinu nismo zaslužili ni moj Nikola, ni mi, niti bilo ko na svijetu – uspijeva da kaže Nikolina majka Ljiljana prije nego što je suze savladaju.

Ubijen na dužnosti

Nikola Krsmanović je ubijen na ulazu u Loznicu, u blizini kafane ”Loznička noć” prilikom rutinske kontrole automobila tutinskih registarskih oznaka, a tom prilikom je ranjen njegov kolega Vjekoslav Ilić (50). Na njih je pucao Faton Hajrizi (38) koga je nepunih 40 sati kasnije eliminisali srpski policajci na padinama planine Gučeva, gdje je pucao na pripadnike SAJ.

Nikola Krsmanović je bio policijski službenik Stanice granične policije Trbušnica. U MUP je radio od 2009. godine, završio je SŠUP u Sremskoj Kamenici, a od 2012. do 2023. godine, bio pripadnik Beogradskog Odreda Žandarmerije. Nije se ženio ni imao djece, a iza njega su ostali roditelji i sestra.

– Nema ko nije rekao za njega da je dobar. Od malih nogu je bio dobar. Da se makar oženio da ostane nešto iza njega. Zapusti se kuća i gotovo. Na sahrani je bilo više od tri hiljade ljudi, hiljadu njih nije stiglo da celiva. Neki dan su sa humke sklonili cvijeće, bilo ga je za pun kamion – kaže on koji je zbog narušenog zdravlja stalno kod kuće.

Ljiljana priča da su od prvoga dana svi uz njih, familija, komšije… Nikolini drugovi i kolege stalno zovu iz Beograda, kažu da su im da ih mogu pozvati u bilo koje doba dana i noći, za njih su uvijek tu. Ona kaže da su njegove kolege iz granične policije dolazili da im iseku i slože drva, nabavili su im i ugalj, čine sve što mogu da im olakšaju neizmernu tugu. Pominje čovjeka iz jednog sela kod Mladenovca koji im je kao podršku poslao hiljadu dinara, ne znaju ko je, a nikako da mu se zahvale.

– Kome god smo se obratili svi su nam izašli u susret da urade šta mogu. Nemam riječi kako ga je ispratila Žandarmerija, oni su i na ceremoniju otvaranja murala u centru sela, koja je trajala desetak minuta, došli iz Beograda, prešli toliki put da ispoštuju našeg Nikolu. U Beogradu, ispred zgrade u kojoj je Nikola stanovao, njegove komšije su takođe uradile mural. Kad su jednom sjedeli ispred zgrade, on je rekao da je jedan zid baš dobar za mural nekog našeg heroja sa srpskom trobojkom. Oni su to zapamtili i uradili njegov lik – govori Ljiljana.

Priča da je Nikola baš volio svoj posao i radio ga je pošteno, predano, odgovorno i profesionalno.

– Bio je sa svima dobar, svakoga je poštovao, ali je vodio računa ko mu je društvo. Poštovao je uniformu, za njega je ona bila samo za posao, čim bi došao kući presvlačio bi se u civilno odijelo, nije volio u uniformi ni u prodavnicu da ode – kaže ona i dodaje da nema kome Nikola nije pomogao ako je mogao.

Uvijek je bio pažljiv, gledao je kad vozi da ne zgazi ni mrava, priča pa je povremeno opet savladaju suze, piše Blic.

Kad ti se plače, slobodno se isplači

Ljiljana kaže da se početkom septembra vratila na posao na Grudno odjeljenje lozničke bolnice.

– Lakše mi je kad sam u društvu, tada bar malo skrenem misli, a na poslu svi imaju razumijevanja. Rekli su mi: “Kad ti se plače, slobodno se isplači”…

Taksista i dalje u pritvoru

Protiv taksiste M. H. iz Tutina, u čijem vozilu se nalazio ubica Faton Hajrizi u momentu kad je ubio jednog i ranio drugog policajca, podignut je optužni predlog zbog krivičnog djela neovlašćen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi i on se i dalje nalazi u pritvoru u Šapcu, dok je I. R. iz Zemuna, protiv koje je podignut optužni prijedlog za isto krivično djelo, ukinut pritvor. Treća osoba, Z. R., suprug osumnjičene I. R., i dalje nije saslušan. On je osumnjičen da je trebalo da pomogne teroristi Hajriziju da pobjegne iz Srbije, a budući da se nalazi u Bijeljini, on je u ekstradicionom pritvoru i čeka se njegovo izručenje, saznaje se iz lozničkog tužilaštva.

– Ne mogu se pomiriti nikako da ga nema više. Stalno ga očekujem da prođe kroz vrata, nasmijan kakav je uvijek bio. Šta mi je ostalo od njega? Kupio mi je prošle godine za rođendan kuče, ono mi je uteha, jedino što je od njega ostalo kao živa uspomena. Strašno je, ne daj Bože nikome da sahrani svoje dijete. Bilo kakvo da je dijete, roditelju je najbolje. Nekad mislim da bi bilo bolje da je bio kriminalac, ode u zatvor pa izađe, bar ću ga videti jednom godišnje, a sad neću nikada. Imao je toliko želja, toliko volje za životom. Bio je pedantan, uvijek uredan, namirisan, dotjeran gdje god da ide, pa i za neku vježbu se sređivao kao da ide u grad. Došao je iz Beograda da radi ovdje, da bude s nama, a sad kada nam je potreban njega nema. Svima nedostaje. Mnogo, mnogo – kaže Ljiljana, a Milenko ćuti, tek povremeno ispusti duboki uzdah pritisnut neizmjernom tugom koju vrijeme ne liječi.