“S kim ću sada da plešem”: Djevojčica poginula u zemljotresu, jecaji njene majke kidaju

30.12.2020. | 21:22

S kim ću sada da plešem? – strašni jecaji i vrisak slomili su srca okupljenih oko doma petrinjske porodice Cvijić.

Majka, koja radi kao prodavačica u tržnom centru u Petrinji, saznala je da je njena djevojčica stradala u zemljotresu. Izvukli su je iz ruševina, dugo su pokušavali da joj vrate otkucaje srca, ali pomoć joj nije bilo.

A prije desetak dana, 22. decembra, Laura je proslavila 13. rođendan sa prijateljima i porodicom, uz tortu, pregršt želja i planova. Ispod fotografije sa tortom i rođendanskim željama na njenom Fejsbuk profilu ostavljeni su poslednji pozdravi – “Počivajte u miru, anđeli”, piše Večernji.

Učenica osnovne škole koja je voljela da pleše, najmlađa je od sedam žrtava zemljotresa koji je pogodio Banovinu i potresao cijelu Hrvatsku. U strašnom zemljotresu u utorak život su izgubili djevojčica Laura C. iz Petrinje, Franjo i Mario Tomić, Dušan Bulat, Mile Jurković i Darko Kožić iz Majskih Poljana kod Gline i Stanko Zec iz Žažine.

U Majskim Poljanama, selu blizu Gline sa oko 200 stanovnika, velika tuga. Iz sata u sat u utorak popodne i uveče stizale su vijesti o mrtvima, čija su tijela spasioci izvlačili pod ciglama, drvenim gredama i pločicama. Život je izgubilo pet mještana, među njima i otac i sin. Mario Tomić bio je policajac u Kazneno-popravnom zavodu u Glini, a njegov otac Franjo penzioner koji je nekada radio kao domar u školi. Porodica se preselila u ovo siromašno područje sredinom 1990-ih. Otac i sin završili su zajedno kada se srušio krov kuće. Njegova supruga i majka su u to vrijeme bile na poslu. Dvadesetogodišnji Darko Kožić preminuo je u kući za koju je početkom godine podigao kredit. Došao je kući sa posla i plafon mu se srušio. Bio je sam u kući.

Poslije prvog zemljotresa u ponedjeljak, Dušan Bulat je dobio pomoć, ljudi su mu dali veš mašinu i šporet, bio je na spisku za ogrijev, ali ih nije dobio. Tuga je zahvatila i Žažinu u opštini Lekenik. Tuga je zahvatila i Žažinu u opštini Lekenik. Božidar Škofač je sa još četvoro ljudi bio u crkvi Sv. Nikola i Vida. Među njima je bio i orguljaš Stanko Zec, koji je imao oko 76-77 godina.

“Došli smo da pokupimo vrijednije stvari na oltarima, poput vezenih pokrivača, i skinemo jasle. Orguljaš Stanko je otišao da organ pokrije najlonom kako bi ga zaštitio od prašine. I u tom trenutku se to dogodilo. Bio je to užasan udarac, vidio sam kako luster visi sa svoda kako pada, srušio se upravo u tom centralnom dijelu. Znao sam da će se kolaps proširiti na ivice, pa sam se brzo sakrio ispod stolića. Uvukao sam se pod njega i začula se stravična buka i prašina. Sto je bio pokriven ciglom i prašinom, kao i klupe. Pao je čitav tavan, ostali su samo zidovi. Trojica kolega su pobjegli u sakristiju i počeli da nas zovu. Odgovorio sam, ali Stanko nije. Od njega nije bilo glasa, vjerovatno je odmah umro. Pozvali su hitnu pomoć koja je stigla za desetak minuta.

U međuvremenu je dotrčao čovjek, otrčao bos, počeo da pomjera cigle i oslobodio me. Mislio sam da mi je noga slomljena, ali nije. Kad me je pokupio, mogao bih da je zgazim. Uskočio je neko drugi i izvukli su me iz srušene crkve, dali mi vode. Srećom, imam samo lakše povrede nogu i nekoliko modrica od udaranja ciglom po tijelu. Danas boli, juče nije. Važno je da je živa glava na ramenu. Kolega orguljaš je, nažalost, otišao.

Vodio sam crkveni hor, a on je svirao. Ima tri sina i suprugu. Bio je veoma angažovan u crkvi kao vjernik, uvijek je pomagao. Bio je dobar čovjek, rekao je Božidar, koji je pokojnog Stanka dobro poznavao.