Učitelj glume u centru skandala: Policija zatrapana novim prijavama protiv Mike Aleksića
20.01.2021. | 08:51Beogradska policija zatrpana je novim prijavama protiv Miroslava Mike Aleksića (69), reditelja i vlasnika škole glume “Stvar srca”.
Od trenutka kada je saopšteno da je on uhapšen zbog sumnje da je silovao i seksualno napastvovao svojih šest učenica, još 20 djevojaka je podnijelo prijavu policiji, tvrdeći da su i one bile njegove žrtve. Od njih se sada uzimaju izjave, koje će biti prosljeđene Višem javnom tužilaštvu, koje će zatim donijeti odluku hoće li protiv Aleksića proširiti istragu.
On je uhapšen zbog sumnje da je od 2008. pa do prošle godine, u prostorijama svoje škole, seksualno napastvovao tada maloljetnu glumicu Milenu Radulović i još pet svojih učenica. Zasad mu se na teret stavlja osam silovanja i sedam krivičnih djela nedozvoljene polne radnje, a među žrtvama su, po sopstvenom izjavama, takođe glumica Iva Ilinčić i Sara Zeljković. Prema nekim informacijama, tužilaštvo bi od od srijede trebalo da počne da uzima izjave od oštećenih.
Aleksiću je, nakon saslušanja u tužilaštvu, odlukom Višeg suda u Beogradu određen pritvor od 30 dana i on će najprije boraviti u karantinu, odnosno u izolaciji beogradskog Centralnog zatvora zbog situacije sa virusom korona. Kako saznaju Novosti, ćeliju će u ovom periodu deliti sa još trojicom pritvorenika, i to u dijelu zatvora koji služi kao karantin. Zatim će biti smješten u regularni zatvorski blok i ćeliju, gdje vjerovatno neće biti sam. Kao i svi drugi, imaće pravo na pakete i posete dva puta mjesečno.
Inače, učitelj glume, po svemu sudeći, ima problema da angažuje advokata, pošto mu je u utorak punomoćje otkazao i Nemanja Jolović. Tako je za tri dana promenio tri advokata, a još nekoliko poznatih kancelarija je odbilo da ga zastupa. Kako je Jolović rekao, kad je poslije određivanja pritvora Aleksiću pročitao naredbu za istragu, video je da jedna od oštećenih djevojaka kćerka njegovog dobrog prijatelja.
“U sukobu sam interesa. Ne mogu da radim u punom kapacitetu i branim Aleksića kako treba. I kodeks naše komore nalaže da prijavimo takve slučajeve. Kad sam prihvatio da ga branim, nisam znao ko su oštećene, sve dok nisam pogledao spise”, kaže Jolović.
Zastarjelost tek poslije 30 godina
Krivični zakon kažnjava polno uznemiravanje ili radnje, kao i silovanje, kaznom zatvora za počinioca.
“Međutim, ako se polno uznemiravanje ili radnje, što je blaži oblik krivičnog djela u odnosu na silovanje, desilo davno, prije više godina, to delo zastarjeva i zbog toga se osumnjičenom ne može suditi. Kad je riječ o silovanju, apsolutna zastarjost nastupa ukoliko je od izvršenja proteklo duplo više vremena od maksimalno predviđene kazne, koja je po zakonu od 12 do 15 godina. Međutim, ako sve optužbe budu dokazane, i neko delo počinjeno nakon donošenja novog zakona, kazna može da bude i doživotni zatvor”, navodi advokat Krsto Bobot, inače bivši sudija,
Aleksić je u Višem tužilaštvu na saslušanju u potpunosti negirao sve optužbe, uz komentar da mu nije jasan motiv zbog ga Milena Radulović i ostale djevojke terete za ovako teška djela. Naročito, jer su ga za navodno počinjena djela optužile poslije toliko godina.
Bobot za Novosti kaže da, kada je riječ o krivičnim djelima silovanje, seksualno uznemiravanje i nedozvoljene polne radnje, veoma teško dokaziva ako se prijave nakon dužeg vremenskog perioda.
“Kada se tako nešto dogodi, neophodno je da žrtva odmah ode kod ljekara, koji će je pregledati i ustanoviti eventualne povrede. Nakon toga, slučaj treba prijaviti policiji, što nerijetko, uradi i nadležni ljekar, koji je pregledao žrtvu. Uzimaju se i svi potrebni dokazi, poput brisa, saslušava se žrtva, eventualno bliski srodnici, prijatelji ili drugi svjedoci, koji imaju saznanja da se krivično djelo desilo. S protokom vremena, odnosno ako žrtva ne prijavi odmah zlostavljanje i ne posjeduje ljekarsku dokumentaciju o eventualnim povredama i druge dokaze da je silovana, takva djela se kasnije teško dokazuju”, navodi on.
Dodaje da, ako su žrtve maloljetne osobe, postupak je isti, s tim što kod ljekara i u policiju, odlaze u prisustvu roditelja. Kasnije, u većini slučajeva, imaju i razgovor sa psihologom.
“Kada prođe dosta vremena od izvršenog zločina, a žrtva reši da o svemu progovori i prijavi nasilnika, nadležni uvek reaguju. Uzima se izjava oštećenih u policiji i u tužilaštvu, ali isto se postupa i sa osumnjičenim. Tada dolazimo u situaciju da žrtvina izjava, odnosno optužba, predstavlja određeni dokaz, ali isto tako da on dolazi u koliziju sa izjavom, odnosno tvrdnjom i odbranom osumnjičenog. Dakle – riječ protiv riječi”, kaže Bobot.
Ipak, on dalje objašnjava da se, nakon toga, radi takozvano suočenje žrtve i osumnjičenog, razna vještačenja, prije svega psihološka, a onda je na nadležnima, prije svega na sudu, da odluči kome će povjerovati.
Kada u određenom slučaju postoji više žrtava za osumnjičenog to može da bude otežavajuća okolnost.
“Ukoliko ne postoje materijalni dokazi za optužbe, što je najvažnije, ali se sa sličnom pričom i optužbama javi više žrtava, to može da oteža situaciju osumnjičenom . Ali i tada je potrebno da priče žrtava budu nemalo identične, slična iskustva, istovjetno izvršenje krivičnog djela… Veoma je sve to teško utvrditi i provjeriti s protekom vremena. Osim ako ne postoji i pojavi se eventualni svjedok nemilog događaja i tačno kaže da je sve to vidio, znao, čuo. Ali tada može da se i on nađe u problemu ako je znao za krivično djelo, a nije zaštitio žrtvu, odnosno prijavio zločin”, kaže on.
