Zemlje nasljednice bivše SFRJ i danas zgrću milione od imućnog pokojnika

06.02.2022. | 07:54

“Ovi danas ne mogu okrečiti ono što je Tito izgradio”, rečenica je koja se često čuje u kafanskim raspravama o politici koja potvrđuje da više od tri decenije od raspada bivše Jugoslavije postoje brojni jugonostalgičari koji čeznu za, kako smatraju, boljim životom kakav je bio u toj zajedničkoj državi.

Da za tu nostalgiju za snagom bivše zajedničke države i te kako ima osnova svjedoči nepobitna činjenica da sve države koje su nastale njenim raspadom još ubiru pojedine plodove te nekadašnje slave. Najbolji dokaz je ovosedmična odluka Savjeta ministara BiH o davanju saglasnosti za zajedničku prodaju objekta nekadašnje stalne misije SFRJ pri UN u Njujorku. Nijedna od bivših republika nije izrazila zainteresovanost za diplomatski objekat u Njujorku pa će na doboš, a dobijeni novac podijeliće bivše republike, odnosno države nasljednice SFRJ. Naravno, pored imovine, njima su ostali i dugovi, ali u iznosu koji je mizeran u odnosu na kredite, obveznice i druge vrste zaduženja novonastalih država.

Balkan je početkom devedesetih godina prošlog vijeka opravdao naziv “bure baruta” po kojem je nadaleko poznat, jer je tih godina “prekipjelo” sve što se izvjestan period ranije kuvalo u nekim, tada jugoslavenskim republikama, čemu je začine davao, kao i danas, nezaobilazni strani faktor. Raspad je stigao najtežim i najbolnijim putem, ali uprkos tome i uzimajući u obzir da je prošlo više od tri decenije od kada je nekadašnja sila od državne zajednice izbrisana sa karte svijeta, još nije sve njeno nestalo. Ostali su putevi, bolnice, škole, mostovi u novonastalim republikama i drugim zajednicama koje su formirane, ali i vrijedna imovina daleko od njihovih granica, piše Glas Srpske.

Ko šta želi?

Diplomatija SFRJ je, dok je postojala, bila na visokom nivou, što je dovelo do toga da je imala rezidencije na gotovo svim kontinentima, a neke od njih su i danas, u strogom centru najvećih svjetskih gradova. Upravo od te imovine zemlje nasljednice su zgrnule milione, jer su ih prodavale ili su u njih uselile sadašnje njihove diplomate.

Dogovorom država sukcesora bivše SFRJ na sastanku koji je polovinom septembra prošle godine održan u Sarajevu, Srbiji su dodijeljeni objekti Ambasade u Kopenhagenu, dio ambasade i pomoćni objekat u Nju Delhiju te stan u Trstu, dok će sa BiH i Sjevernom Makedonijom dijeliti ambasadu/rezidenciju u glavnom gradu Bolivije – La Pazu.

Na taj način u potpunosti je, kako je tada otkriveno, okončana raspodjela nepokretnosti bivše SFRJ iz dodatka Aneksa B Sporazuma o pitanjima sukcesije u geografskim regionu Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj i Latinskoj Americi i Karibima.

Tom sastanku su prisustvovali ovlašćeni predstavnici država – sukcesora bivše SFRJ – iz BiH, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Slovenije i Srbije, a tada su otpisane dvije nepokretnosti za koje je, nakon provjere imovinsko-pravnog i faktičkog statusa, utvrđeno da nikada nisu bile ili više nisu u vlasništvu bivše Jugoslavije.

Naredni susret Mješovitog komiteta zakazan je za polovinu ove godine u Zagrebu, a određene korake posljednjih dana povukao je i Savjet ministara BiH već pomenutim davanjem saglasnosti za zajedničku prodaju objekta nekadašnje misije SFRJ pri UN, za koju ne postoji zainteresovanost nijedne države nasljednice, a na doboš ide i rezidencija u Bernu.

Zajednički komitet za raspodjelu diplomatsko-konzularne imovine bivše SFRJ je, naime, prihvatio kupoprodajnu cijenu u iznosu 50 miliona američkih dolara za objekat u Njujorku, što je najviša ponuda s obzirom na to da je posljednja ponuđena bila 42,5 miliona, a vrijednost nekretnine je ranije procijenjena na 30 miliona američkih dolara.

– Udio BiH je 15 odsto ukupnog iznosa, odnosno 7,5 miliona dolara, što je oko 12,5 miliona KM – saopšteno je iz Savjeta ministara BiH uz navođenje da će se na isti način biti raspodijeljeni eventualni troškovi u samom postupku prodaje.

Na prijedlog Ministarstva inostranih poslova donesena je i Odluka o odobravanju zajedničke prodaje objekta rezidencije bivše SFRJ u Bernu, a zajednički komitet je, u tom slučaju, prethodno prihvatio kupoprodajnu cijenu Srbije od 7,78 miliona franaka.

– Kako je Srbija jedna od pet suvlasnica nekretnine, 4,7 miliona franaka je suvlasničkih udjela od BiH, Hrvatske, Sjeverne Makedonije i Slovenije. BiH pripada 15 odsto novca, što je 1,16 miliona franaka, odnosno oko 2,1 milion KM – saopšteno je iz Savjeta ministara.

Donošenjem tih odluka se, kako je rečeno, omogućava nastavak sprovođenja Aneksa B Sporazuma o pitanjima sukcesije, a BiH će sredstva dobijena prodajom ovih nekretnina iskoristiti za kupovinu novih i rekonstrukciju postojećih objekata za potrebe smještaja diplomatsko-konzularne mreže BiH.

Slovenci i RiTE Ugljevik

Profesor Međunarodnog poslovnog prava na Pravnom fakultetu banjalučkog Univerziteta Vitomir Popović kaže da je Sporazumom o sukcesiji riješeno mnogo pitanja, ali da njegovim sprovođenjem neće biti okončana sukcesija. On kaže da je najpoznatiji primjer tužba Slovenije protiv Rudnika i termoelektrane Ugljevik “teška” više od milijardu maraka zbog slovenačkog ulaganja u izgradnju RiTE Ugljevik.

– To pitanje je završilo pred Centrom za rješavanje investicionih sporova u Vašingtonu i ono bi uskoro moglo biti okončano, ali to je samo jedan od problema koji je ostao neriješen, odnosno koji nije riješen sporazumom o sukcesiji – kaže Popović.

Prema njegovim riječima, Hrvatska je dovela u pitanje primjenu tog sporazuma kada je na dnevni red došla podjela imovine bivšeg “Jugopetrola”, odnosno imovina te firme na hrvatskom primorju.

– Hrvatska je tada zauzela stav da obustavlja primjenu dok ne bude potpisan bilateralni sporazum između Hrvatske i BiH. Taj sporazum ne mora nikada biti potpisan, što znači da će to i svakako i još neka pitanja ostati neriješena – kaže Popović.

On ističe da je zbog prijeratnih, odnosno jugoslovenskih ulaganja u Rudarsko-topioničarski bazen Kolubara i mogućnosti spora kao u vezi sa RiTE Ugljevik, na otprilike sličnom stanovištu i Srbija.

Profesor Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu i član delegacije Republike Srpske u Dejtonu Radomir Lukić kaže da nije uključen u kreiranje i sprovođenje Sporazuma o sukcesiji, ali ističe da tri decenije ne predstavljaju predugačak period kada se govori o sukcesiji.

– Ostavinski postupak iza, da tako kažem, običnog pokojnika zna da traje po nekoliko godina, posebno ako je pokojnik bio imućan. Zato ne treba da čudi što sukcesija bivše SFRJ koja je u odnosu na sve novonastale zemlje i njene sukcesore bila ozbiljna država, traje više od 30 godina, odnosno više od 20 ako uzmemo period od potpisivanja Sporazuma o sukcesiji 2001. godine – kaže Lukić.

On dodaje da bi se po istim pravilima rješavalo i pitanje sukcesije BiH u slučaju njene disolucije.

Viši asistent na Pravnom fakultetu banjalučkog Univerziteta Igor Popović objašnjava da sukcesija podrazumijeva pojam unutar kojeg se rješavaju pravne posljedice teritorijalnih promjena, tj. promjene suvereniteta (vlasti) nad nekom teritorijom.

– Recimo, SFRJ se “raspala” i prestala da postoji, tako imamo samo države sljedbenice (sukcesore), iako je Savezna Republika Jugoslavija pretendovala da bude kontinuent, tj. da nastavi pravni identitet SFRJ. Isto je i kod Čehoslovačke, gdje su nastale dvije nove države – objašnjava Popović.

S druge strane, nastavlja on, međunarodna praksa je pokazala da se Ruska Federacija pokazala kao kontinuent SSSR-a, tako što je Rusija zadržala status SSSR-a u Ujedinjenim nacijama, jer su druge države priznale da Rusija nastavlja pravni identitet SSSR-a. On dodaje da su najviše sporne upravo situacije u kojima prethodna država prestane da postoji i nema kontinuenta pa nastane više država, kao kod SFRJ, ali ističe da postoje i drugi slučajevi sukcesije.

– Oni se mogu ticati odvajanja jednog dijela države i pripajanje drugoj ili stvaranje nove države. Moguće je i da se dvije države ujedine ili da se jedna pripoji drugoj, a posebni slučajevi sukcesije ticali su se procesa dekolonizacije. Bivše kolonije, tj. nove nezavisne države, su često isticale da svoj međunarodnopravni život treba da započnu “čiste”, neopterećene obavezama i pravima (posebno međunarodnim ugovorima) koje su preuzele matične države (kolonijalne sile) – objašnjava Popović.

Prema njegovim riječima, najčešće se kod sukcesije regulišu sljedeća pitanja: važenje međunarodnih ugovora, imovina (državna i privatna, pokretna i nepokretna), državljanstvo, državna arhiva, dugovi i članstva u međunarodnim organizacijama.

– Naravno, bitno je regulisati i granice država sljedbenica, a sve se više govori i o sukcesiji u polju međunarodnopravne odgovornosti država. Ko će odgovarati za povredu međunarodnog prava učinjenu prije sukcesije, tj. teritorijalne promjene?! Pojednostavljeno – sukcesija je krovni pojam, unutar koga se “kriju” različita pitanja koja je potrebno pravno regulisati, a primer je Sporazum o pitanjima sukcesije SFRJ, kojim su riješena pitanja pokretne i nepokretne imovine, imovina za upotrebu diplomatskih i konzularnih poslova, finansijska aktiva i pasiva SFRJ, arhiva, penzije, privatna imovina i stečena prava – objašnjava Popović.

“Državna” imovina

U pogledu ugovora, nastavlja on, države sukcesori uglavnom notifikacijom preuzmu važenje svih ili većine međunarodnih ugovora koji su obavezivali državu prethodnicu, a kada se kaže većine, to znači da država sukcesor ne mora da preuzme sve ugovore prethodne države.

– Ovo je dosta pojednostavljeno pravilo, jer postoji više vrsta međunarodnih ugovora, a i više slučajeva sukcesije. Posebno se ističu ugovori koji štite ljudska prava, gdje mnogi argumentuju da države sukcesori ne bi trebalo da imaju mogućnost da odbiju primjenu takvih ugovora. Ako je takav ugovor jednom stupio na snagu na određenoj teritoriji, onda sukcesija ne smije imati uticaja na režim uspostavljen takvim ugovorom – ocjenjuje Popović.

Kod javne (državne) i imovine, on objašnjava da se podjela može vršiti tako da npr. nepokretna imovina koja je pripadala državi prethodnici pripadne sukcesorima po teritorijalnom principu. Pojednostavljeno, to znači da će nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji sukcesora X pripasti tom sukcesoru, a nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji sukcesora Y pripašće tom sukcesoru i tako redom.

– Pokretna državna imovina koja je funkcionalno povezana sa određenom teritorijom može pripasti sukcesoru o čijoj je teritoriji riječ. S druge strane moguće je rješenje da pokretna imovina pripada onoj državi gdje se nalazila momentom sukcesije. Ostala imovina, uključujući imovinu u inostranstvu, posebno nepokretnu, dijeli se pravično. Tako su sukcesori SFRJ međusobno podijelili imovinu u inostranstvu, koja je služila za diplomatske i konzularne poslove. Pri tome treba imati u vidu da ne postoji jedinstven i jasan stav u međunarodnom pravu šta čini javnu, odnosno državnu imovinu. Uglavnom bi se to trebalo gledati prema unutrašnjem pravu države prethodnice – kaže Popović.

Kada se radi o pitanju državljanstava on objašnjava da se državljanstvo najčešće mijenja sa promjenom suvereniteta.

– Moguće su i opcije da se npr. ostavi određeno vrijeme licima da odaberu držljavljanstvo (“stare” ili “nove” države, tj. države prethodnice ili države sukcesora). Bitno je voditi računa da se usljed sukcesije ne usvoje takva pravila da određena lica postanu apatridi ili lica bez državljanstva. Pored toga mogu se javiti i pitanja povrede ljudskih prava, kao što je pokazao slučaj “izbrisanih” osoba u Sloveniji koji je odlučen od strane Evropskog suda za ljudska prava – kaže Popović.

On zaključuje da nema jedinstvenih pravila o sukcesiji u međunarodnom pravu i da navedena pravila za pojedine oblasti nisu pravila univerzalnog karaktera koja su opšteprihvaćena.

– Ukoliko nema dogovora između zainteresovanih strana onda nastaju veliki problemi i to ne samo pravne prirode. Zbog toga se u sudskoj praksi, a i teoriji, kaže da je pitanje sukcesije jedno od najspornijih pitanja u međunarodnom pravu – kaže Popović.

Konvencije

U međunarodnom pravu postoje dvije međunarodne konvencije koje regulišu pitanje sukcesije: 1) Konvencija o sukcesiji država u odnosu na ugovore (1978) i 2) Konvencija o sukcesiji država u oblasti državne imovine, arhiva i dugova (1983). Prva je stupila na snagu 1996. godine, a druga još nije. Iako je prva stupila na snagu, članice te konvencije nisu države koje su “uticajne” u međunarodnim odnosima. Dodatno, vrlo mali broj država, samo 23, obavezao se na primjenu Konvencije. Sve to govori u prilog da pravila iz konvencije ne mogu biti okarakterisana kao pravila univerzalne primjene. Zbog toga će se svaki slučaj uglavnom rješavati pojedinačno, tj. dogovorom između sukcesora, odnosno zainteresovanih država, što je slučaj sa sporazumom sukcesora SFRJ.