Prije 11 godina Nađa Higl je pokorila svijet, a sada se bori sa neizlječivom bolešću

31.07.2020. | 08:21

Na današnji dan 2009. godine srpska plivačica Nađa Higl šokirala je cijelu planetu kad je kao totalni autsajder uspjela da se dokopa zlata na Svjetskom prvenstvu u Rimu.

“Nađa Higl ide ka medalji! Bože da li je moguće? Staza broj dva, Nađa Higl osvaja zlatoooo!!! Čudo nad čudima se dogodilo! Bravo Nađa, slavi Pančevo! Nađa Higl 2.21.69. Ne samo prvi put u finalu Svjetskog šampionata… ovo je jača medalja od one Milorada Čavića… Ljudi moji, da li je ovo moguće? Nađa, svaka ti čast djevojčice… Vjerujte mi 30 godina radim ovaj posao i želio sam iznad svega da ova sjajna djevojčica osvoji bar bronzu, ali ovo čudo od djeteta kome su u aprilu rekli ‘nema mjesta za tebe'… gdje bre nema, pa planeta je mala za nju”, ovako je govorio legendarni sportski komentator Duško Korać koji je ispratio istorijski trenutak srpskog plivanja kada je mlada Nađa Higl napravila pravu pravcatu senzaciju i osvojila svjetsko zlato!

Srbija do pojave Milorada Čavića nije mogla da se podiči plivačkim asovima. Nedugo pošto je Nišlija, koji je živio u Americi, počeo da donosi medalje, na velikoj sceni neočekivano se pojavila i sve zasjenila Nađa Higl. Rođena je 2. januara 1987. u Pančevu kao drugo dijete Snežane i Dragana Higla. Riđokosa Nađa i njen stariji brat Sebastijan odrastali su, kao i većina djece teških devedesetih godina, u velikoj oskudici i brojnim odricanjima.

Od svoje druge do osamnaeste godine nije vidjela more jer porodica nije imala novca za ljetovanje. Međutim, tata Dragan je djecu svakodnevno vodio na bazen. Tajna je u tome što je kao spasilac i plivački sudija imao besplatan ulaz. Strast prema plivanju naslijedio je od oca Ćirila Roberta, koji je, iako slijep, bio šampion države. Svoju ljubav ka sportu prenio je Sebastijanu, ali mala Nađa nikako nije željela u vodu, koje se strašno plašila. Kad god je s porodicom išla na Belu stenu na Dunavu, igrala se u pijesku, dok su svi ostali bili u vodi. Jednog dana otac ju je, dok se nije nadala, bacio u vodu i ona je instiktivno proplivala. Međutim, poslije nekoliko mjeseci zaboravila je kako da se održava na vodi. Dragan nije htio da odustane i napokon ju je, iz trećeg pokušaja, naučio.

To ipak nije bio njen plivački početak. Nađu je više privlačio balet. Ni sama ne zna kako, ali s baleta je prešla u bazen i već sa deset godina počela da niže rekorde, koji su godinama ostali nedodirljivi. Recept su bili svakodnevni treninzi i odricanja.

Ali, kad dođe takmičenje i kad uz slušanje rokenrola izađe na bazen, po pravilu su slijedili sjajni rezultati i stotine medalja, koje je ubjedljivo osvajala. Sebastijan i Nađa su 2007. osnovali sopstveni plivački klub – Tamiš. Sada su kovali velike planove i sanjali velike snove. A oni su se ostvarili nakon dvije godine. Te 2009. godine na Svjetskom prvenstvu u Rimu Nađa nije bila ni u širem krugu favorita. Ipak, riđokosa Srpkinja ušla je u finale, ali je zbog slabijeg vremena plivala u pretposljednjoj stazi.

U finalu discipline 200 metara prsnim stilom viđeno je čudo od trke. Amerikanka Rebeka Soni bila je apsolutni favorit uoči starta. Nametnula je strašan tempo i nakon dva okretanja imala je takvo vrijeme da je svjetski rekord bio ozbiljno ugrožen. I onda je iz prikrajka krenula Nađa. Zajedno sa ostalim plivačicama počela je da topi prednost Amerikanke i na posljednjem okretu bila je vrlo blizu. Preostalo je još 50 metara, u koje je Higlova ušla kao treća sa, i dalje velike, dvije i po sekunde zaostatka.

Sonijeva je posustajala, ali činilo se da je nedodirljiva. Išla je ka cilju samouvereno, misleći da je dovoljno umakla. A onda je Higlova neočekivano povukla napred i najprije prestigla svjetsku rekorderku Kanađanku Enmej Pirs. Na kraju je za sobom ostavila i Rebeku Soni i okitila se zlatnom medaljom, priredivši jedno od najvećih iznenađenja u istoriji plivanja.

Neizlječiva bolest

Prije nekoliko godina dojagnostifikovana joj je neizlječiva bolest, koja na sreću može da se drži pod kontrolom. Boluje od ulceroznog kolitisa odnosno bolesti debelog crijeva.

“U prvi mah sam bila užasnuta jer je to autoimuna bolest koja že me pratiti do kraja života. Ali, imam dva najljepša motiva za borbu. Iako zbog bolesti nisam uspjevala da se izborim sa dvije male bebe, srećna sam što imam priliku da ozdravim i da ih gledam kako rastu. Zahvalna sam što je bolest može da se kontroliše i sa kojom može da se živi kad se uvede u stanje remisije. Ja sam na putu ka tome. Nadam se da ću uz pomoć biološke terapije doći do rezultata”, rekla je u intimnoj ispovijesti za srpske medije Nađa Higl.