“Život je fantastičan, kad prođete ovo kao ja onda uživate u svakom momentu. Praktično sam rođen dva puta. Vidjeti jakog čoveka da plače je posebna stvar, sa bolešću sam naučio da plačem i nije me sramota. Prije toga, sve sam držao u sebi, onda sam shvatio da je plakanje dobra stvar, kao i pokazivanje ljubavi prema ljudi. Sanjao sam svoju sahranu i bilo je veoma čudno. Nikada nisam izgubio nadu, imao sam želju da se borim. Hranio sam svoju hrabrost”, istakao je Mihajlović.
Ono što mu je posebno značilo je podrška brojnih prijatelja ali i ljudi koje uopšte nije poznavao
“U meni su se probudila dva osjećanja prvo je radost, vidim ljude kako su se okupili da mi daju podršku i shvatiš koliko te vole. Ali, isto bio sam i tužan što ne mogu da bude sa njima. Nisam nikada sumnjao da ću pobijediti bolest, znao sam da ću da uspijem”, dodao je Mihajlović. Italijanski mediji navode da je najveća njegova sportska ljubav Crvena zvezda.
“Najbitnije sjećanje je svakako osvajanje Lige šampiona sa Zvezdom, mojim omiljenim klubom. Ta pobjeda ne može da se uporedi ni sa jednom drugom”, naglasio je Siniša.
Trener Bolonje je ponovio i svoj stav oko rata u bivšoj Jugoslaviji.
“Želio bih da se ne sjećam ničega, a u drugu ruku volio bih da se sjećam svakog detalja do kraja života. U ratu nema pobjednika i dominantna boja je crvena, boja krvi. Krvi nedužnih ljudi”, naveo je Mihajlović, piše Srpskainfo.
