Nikad se nije sramio da kaže šta misli, bio je direktan, iskren i otvoren, uvijek spreman da stane u odbranu nedužnog.
Mnogi su mu zamjerali na nekim izjavama, ali ako mu se nešto ne može zamjeriti, to je da je bio neiskren ili licemer.
Pamtiće se mnoge njegove izjave, a mi vam donosimo nekoliko najupečatljivijih:
O Hrvatima: “Mene te izjave ne mogu isprovocirati. Da je Robi ostao u Zvezdi, ne vjerujem da bih rekao da su Hrvati toliko bolji od Srba. Oni su svi hrabri kad odu u svoju zemlju, a kada su ovdje, onda su onako kao male mace. Za razliku od mene, odnosno našeg naroda, e to je razlika između nas i njih”.
“Ja ne sanjam LŠ”: “U životu sam imao i prošao sve: želio bih samo da je moj otac ovdje. Mislim o tome i na njega svaki dan. Želio bih da može da vidi kako su porasle njegove unuke i unuci. Kada se priča o snovima ja ne sanjam da osvojim Ligu šampiona ili skudeto. Moj san je neostvariv: ja bih da zagrlim mog oca. Moja mama me i dalje gleda istim očima kao kada sam bio dijete. Ona ne govori italijanski, moja djeca ne znaju najbolje srpski. Ali svaki put kad nas posjeti u Rimu, vidim kako ih gleda i shvatim da ljubav nema potrebe za rečima”.
O ratu: “Svi ratovi su odvratni, ali bratoubilački rat koji smo proživeli u bivšoj Jugoslaviji nešto je najgore što se može dogoditi. Prijatelji koji su pucali jedni na druge, slomljene porodice. Vidio sam kako moj narod pati, gradovi su uništeni, svi pobijeni. Moj najbolji prijatelj je uništio moj dom. Moja mama je Hrvatica, otac Srbin. Kada su se preselili iz Vukovara u Beograd, mama je zvala svog brata Ivu i rekla mu da dođe u našu kuću. A moj ujak je rekao ‘Što si odvela muža? Ta srpska svinja je trebalo da ostane tu da ga zakoljemo’. Takva vam je bila tadašnja klima”.
O Vukovaru: “Pamtim ruševine zgrada i mašine koje su pravile rovove. Ptica nije letjela, nije bilo ni pasa. Pamtim pogled dva desetogodišnjaka, dok su nosili puške. Imali su oči muškaraca u telu dece. Tužne oči koje su vidjele sve osim detinjstva. Jedan od njih mi je prišao i pitao me je ko sam. Često pomislim na to dijete, volio bih da znam šta mu se dogodilo. Ako ga rat nije uzeo, onda je danas muškarac. Možda ima ženu i decu. Nadam se da su ta djeca postala odrasli koji su ponovo otkrili malo svjetlosti”.
O Arkanu: “Posvetio sam mu čitulju. Bio mi je prijatelj, bio je vođa navijača Crvene zvezde. Uvijek se ponašao dobro prema nama, igračima iz kluba i reprezentacije. On je čak uhvatio mog ujaka Ivu i spasio ga je. Htjeli su da ga ubiju, ali Arkan nije dao. Nazvao me na telefon odmah. O Arkanu sam pričao mnogo puta. O tome da sam ga poznavao prije rata, o tome da sam osudio njegove zločine, ali i o tome što je on predstavljao za Srbe u tom trenutku. Bilo je to razarajuće vrijeme za sve. Ovo što ja kažem, isto mogu reći Hrvat ili Bosanac. Proživjeli smo ludilo istorije”.
“I čovek s m****a može biti dirnut”: “Imam snažan karakter. Srbin sam od glave do pete, sa svim vrlinama i manama mog ponosnog naroda. Znam priznati i svoje greške, znam da se izvinim i uvijek sam spreman za dijalog. Smatraju da sam tvrd čovek. To je istina. I bolje da me ne provociraju. Ali i čovjek s m….. može biti dirnut. Kad sam prvi put došao u Međugorje, plakao sam kao dijete, nisam mogao zaustaviti suze. Osjetio sam se jačim. Više sam bio taj dan čovek nego ikada u životu”.
Jednu utakmicu je posebno izdvajao: “Bila je to prva utakmica između Hrvatske i Jugoslavije nakon rata. Igrao se revanš u Zagrebu. Te smo večeri izborili plasman na Euro 2000. Završilo je 2:2, a ja sam asistirao za oba gola. Novine u Srbiji dale su mi ocenu 10”.
