Zdravko Mamić: Ne razmišljam o povratku u Hrvatsku

27.03.2021. | 20:11

Umjesto da budem svojevrsni uzor i idol mladima kao uspješni sportski radnik i vizionar koji je stvorio evropski i moćni Dinamo, u dijelu hrvatske javnosti sam proganjan kao divlja svinja. Na mene se puca nemilice i više jednostavno ne znam iz kojeg pravca ti meci dolaze.

Kaže ovo bivši čelnik zagrebačkog fudbalskog kluba Dinamo Zdravko Mamić, koji je posljednjih nekoliko sedmica poveo otvoreni medijski rat protiv, kako je nazvao, “pravosudne močvare i krivosuđa” u Hrvatskoj.

U nastavku razgovora za Glas Srpske, Mamić je otkrio i da li je išta od novca za koji se tereti da je izvukao iz ovog kluba završilo na njegovim računima, koliko je novca za vrijeme njegovog mandata ušlo u ovaj klub, šta se sve krije iza hajke na njega, kako je izgledao njegov prvi odlazak u zatvor Remetinac, ali i kako je doživio i proživio trogodišnje izbjeglištvo u BiH, a nakon što ga je sud u Osijeku osudio na šest i po godina zatvora.

Nedavno ste obećali da u Hrvatskoj više ništa neće biti isto, na šta ste tačno mislili?

Iz dokaza koje sam iznio u prethodnom periodu može se jasno i nedvosmileno vidjeti koliko su sudije koje su vodile sudski postupak protiv mene i moje porodice korumpirane, ali i kako je sam taj sudski proces koji se godinama vodi protiv mene bio iskonstruisan.

Osuđeni ste na šest i po godina zatvora, jer ste navodno iz Dinama izvukli oko 15 miliona evra. Da li je išta od toga novca završilo na Vašim računima?

Naravno da nije. Oni su meni na teret stavili neovlašćeno izvlačenje novca iz Dinama, a takvo krivično djelo uopšte ne postoji. Državno tužilaštvo me ne tereti ni za jednu kunu eventualnog neplaćenog poreza, niti za pranje novca. Ni Dinamo me ne tereti ni za jednu prebijenu paru. Skupština kluba je aminovala sve moje odluke. Pametnom je dosta da vidi i shvati o čemu se ovdje radi. Odgovorno tvrdim, pred Bogom i narodom, da Dinamo nikada nisam oštetio. Naprotiv, u mom mandatu je u klub ušlo oko milijardu maraka. Od toga je 90 odsto novca bilo iz inostranstva.

Možete li pojasniti Vaš odnos sa sudijama koje ste prozvali zbog korupcije i primanja darova?

Nije bilo nijednog razloga da budem suđen, a ni presuđen. Prvo vas uvale u nevolju, a nakon toga pošalju kurira koji vam onda ponudi rješenje. Sada vas ja pitam, kako biste se vi ponašali u datim okolnostima. Ne preostaje vam ništa drugo nego da prihvatite njihovo reketiranje. Oni su odmah znali da ja nisam kriv te da je sve izmontirano, ali su za oslobađajuću presudu planirali uzeti ogroman novac. Međutim, ima neko ko vuče konce sa strane i “upravlja” ovim sudijama. Ta lica su zainteresovana da me strpaju u zatvor. Sudijama je rečeno – ili ćete Mamića osuditi ili ćete vi ići u zatvor zbog korupcije. Zbog toga je došlo i do jedne takve nakaradne izmontirane presude.

Stvorili ste evropski Dinamo, a sad Vas, kako kažete, proganjaju kao posljednjeg kriminalca. Kome smetate?

Kroz svoju dosadašnju poslovnu karijeru dugu 40 i više godina uglavnom sam bio u visokom biznisu. Imao sam svoja preduzeća i pravio zgrade. Tokom tog perioda zapošljavao sam na hiljade ljudi i nikada nikog nisam otpustio. Navešću vam samo jedan primjer, čistačica u Dinamu ima bruto platu od oko 2.000 evra. Prema tome, i to nešto govori. Naravno ne mogu, a da ne spomenem i sve trofeje koje je klub osvojio. Ako pogledamo i evropska takmičenja, onda možete vidjeti kako klub više nije samo prolazni i slučajni učesnik. Imam jasan plan do 2024. godine, za kada je planirana reforma evropskih klupskih takmičenja i stvaranje evropske superlige šampiona. Želim da Dinamo bude među tih 30 superklubova. A kome sve smetam, pa ubrzo će i to biti otkriveno.

U Hrvatskoj je otvorena priča čiji je Dinamo, ali i da li bi trebalo ići sa privatizacijom ili ne. Da li je i to jedan od razloga što ste našli na meti pojedinih ljudi?

(Smijeh) Dobro ste to primijetili. Do sada nije bio ničiji, pa bi sada trebao da bude nečiji. Smiješno i nebulozno. Dva su modela u opticaju, a koja su već primjenjiva u Evropi. Priča koja se sada otvara nema nikakve veze. Upitao bih zašto niko ne želi da otvori priču o jednom klubu koji je stariji i od Dinama. Radi se o NK Zagreb. Ove klubove niko ne spominje, iako su nekada bili uspješni, kako u Hrvatskoj, tako i u Evropi. Svi pričaju samo o tome kako bi preuzeli nešto što je već uspješno, profitabilno i već uređeno.

Sličnu sudbinu svojevremeno je doživio i direktor Crvene zvezde Dragan Džajić. On je tom prilikom rekao da mu je sve to teško palo. Kako Vi sve ovo proživljavate?

Čovjek je sazdan od nekih elementa koje do sada ni nauka nije objasnila. Mislim da je presudna snaga volje, razuma i duha. S tim se borim protiv ove nepravde i bezočnog lova na mene. Moram naglasiti kako se ovdje ne radi samo o pokušaju moje eliminacije iz Dinama, već i fizičkoj likvidaciji. Podsjetio bih vas da je ona bila pripremana prilikom mog dolaska u BiH na godišnjicu smrti oca. Tim ljudima ništa nije sveto i ne prezaju ni od čega.

Dobar dio svog života proveli ste u sportu, s kim najčešće održavate kontakt te kakve su njihove reakcije na Vaš slučaj?

Imam bezrezervnu i otvorenu podršku. Čak me fascinira kolika je ta solidarnost. To me je pozitivno iznenadilo, ali i dalo snage da istrajem. Čak sam doživio više razumijevanja od strane ljudi s kojima se nisam toliko družio i kojima ništa u životu nisam učinio.

Veliki broj ljudi dao Vam je podršku i putem društvenih mreža.

Ne razumijem se ja baš nešto u sve to, ali to mi je jedan od kanala putem kojeg se borim protiv nakaradnog pravosudnog sistema u Hrvatskoj. I nisam samo ja u pitanju. Ako budemo pognuli glave, onda neće biti dobro. U posljednjih sedam dana došao sam do broja od 120.000 pratilaca i neću se smiriti dok sve ne istjeram na čistac.

Postoji jedna interesantna anegdota kada ste bili privedeni u zatvor Remetinac. Da li je istina da ste tada pokupovali sve iz kantine i podijelili zatvorenicima te da su Vam prilikom izlaska uzvikivali: “Mamiću, care”?

(Smijeh) Istina je. Bio sam dva puta u pritvoru, jednom 30, a drugi put deset dana. Bila je to prava senzacija za momke koji su se tada nalazili u Remetincu. Kada je došao red na moju šetnju u zatvorskom krugu, sa zidova su zatvorenici visili poput trešanja. Lijepo su me dočekali i pozdravili te smo čak i otpjevali dvije pjesme: “Ne može nam niko ništa” i “Poslednji boem”. Čitav zatvor se orio, a onda su istrčali stražari i sve to prekinuli. A što se tiče kantine i to je tačno, ali su mi ubrzo i to zabranili, odnosno limitirali iznos koji dnevno mogu potrošiti.

Da li ćete nakon svega ostati u sportu?

Bio sam i ostao savjetnik u Dinamu. Pa ne misli valjda neko da ću ja sada tek tako dignuti ruke od svega i kluba i povući se. Mozak mi uvijek radi.

Posljednje tri godine ste proveli u BiH. Kako izgleda Vaš život u, da ga tako nazovem, prinudnom izbjeglištvu?

Kao prvo, ovdje je 500 puta bolje živjeti. Prvi put živim kao čovjek. U Zagrebu sam živio brzinom svjetlosti. Dnevno sam znao imati i po 300 telefonskih razgovora i na desetine poslovnih susreta dnevno. Nisam znao ni kada se jede, ni šta se jede. Po dolasku u BiH sam ponovo pronašao sebe. Svoj unutrašnji mir. Iako je standard puno slabiji nego u Hrvatskoj ovdje sam našao ljude koji se više smiju, zabavljaju i imaju više ljubavi. Jedino što mi smeta jeste taj osjećaj da me stalno proganjaju i da mi je skučen prostor, što se tiče putovanja.

Da li i to što boravite u Međugorju ima neku simboliku?

Hm, možda i ima. Moram priznati da nisam do sada o tome razmišljao. Ali sada kada me pitate…. Vjerovatno je bilo logičnije da dođem u Sarajevo ili u Banjaluku koja je blizu Hrvatske. Kako sam završio u Međugorju? Ne znam. Možda je to neko Božje proviđenje. Što se mene tiče, ne moram se nikada vratiti u Hrvatsku.

Da li Vas je put ikada dovodio u Banjaluku i kako su Vas tu dočekivali te kako uopšte objašnjavate to što ste rado viđen gost na svim prostorima bivše nam države?

Bio sam nekoliko puta. Čak sam jednom prilikom sudije koje su bile na mom predmetu doveo na ručak u restoran “Mala stanica”. To je jedan lijep i otvoren grad. Predivni ljudi. Ali gdje god da se pojavim, ljudi se raduju kada me vide. Ta hemija se brzo napravi i to je nešto što ne mogu objasniti, ali mi predstavlja veliku duhovnu hranu.

Da li ste jugonostalgičar te šta vam najviše nedostaje iz tog nekog ranijeg perioda?

Toliko divnih stvari je bilo u vrijeme Jugoslavije, ali ima i ih danas. Mene niko ne može uvjeriti da nije bolje živjeti u miru i ljubavi nego u stalnim sukobima. Autoput “Bratstva i jedinstva” napravile su vrijedne ruke mladih ljudi sa ovih prostora i to potpuno besplatno, a danas to čine velike inostrane kompanije koje izvlače profit iz naših zemalja. Sve je to napravljeno da bi bile opljačkane naše države. Ako je to što ja pričam o nekim lijepim stvarima iz neke nam bliske prošlosti razlog da me neki tako zovu, ja nemam ništa protiv. Nemam kompleks zbog toga.

Da li se kajete zbog nekih stvari u životu te da možete nešto promijeniti, šta bi to bilo?

Ne kajem se ni zbog čega. Ispunjen sam i zadovoljan čovjek. A ako bih nešto i mijenjao u svom dosadašnjem životu onda… Pa vjerovatno bih se više družio s običnim ljudima, više smijao i bio opušteniji. Naravno i manje radio.

Jednom prilikom ste rekli i da narodi sa ovih prostora neće imati budućnost sve dok budu vodili priče i polemike o ustašama, partizanima, četnicima…

To je gubljenje vremena. To nije pravi put. Otkad je Boga i svijeta vrijeme je novac. Ljudi su sada istrenirani da glavinjaju, da se sudaraju i vrijeđaju. To je blokada misli i pameti. Ljudi se moraju osvijestiti i krenuti dalje. Nas ne hrane ni ustaše, ni partizani, a ni četnici. I sve te svađe su nam nametnute od strane političara i sa strane, jer žele od nas napraviti robove koji će biti u stalnoj svađi. Oni se igraju sa građanima. Ne možete reći da Hrvatska i BiH nisu među najljepšim i najpotentnijim zemljama u svijetu. Ali nad nama se godinama sprovodi jedan eksperiment i stalno nam se govori kako smo glupi i nesposobni te da nam treba protektorat i pomoć sa strane.

S obzirom na aktuelnu situaciju u vezi sa koronom kako provodite vrijeme?

Nastojim poštovati sve propisane epidemiološke mjere. Ustanem, doručkujem i nakon toga se bavim fitnesom. Poslije toga čekam da supruga pripremi ručak. Onda slijedi šetnja i odlazak do crkve, gdje obavim molitvu ili neku vrstu meditacije. Gledam TV, čitam knjige i družim se dobrim ljudima. Sve to mi neizmjerno godi, a pogotovo u ovim mojim godinama.