Italijani žele espreso na UNESCO-ovoj listi
03.04.2022. | 09:16Legenda kaže da je Onore de Balzak pio i do 60 šoljica kafe dnevno. Kafa je bila njegovo “gorivo” koje mu je pomagalo da nevjerovatno brzo piše nevjerovatno mnogo stranica. Postoji i legenda da je Volter pio do 40 šoljica kafe dnevno, ali da je volio da pije mješavinu kafe i čokolade.
L. Frenk Baum, autor romana “Čarobnjak iz Oza”, pravio je kafu tako da kašičica kroz nju ne može da propadne, a Teri Pračet, pisac, rekao je da je kafa samo način da krademo vrijeme koje nam po pravu pripada dok polako starimo.
Za mnoge je do danas šoljica tamne, baršunaste kafe ostala više od brze doze kofeina, a italijanski espreso cijenjen je društveni i kulturološki ritual koji u Italiji smatraju nacionalnom baštinom vrijednom UNESCO-ovog statusa.
Naime, prema najnovijim istraživanjima, Italijani popiju otprilike 30 miliona šoljica espresa dnevno. Od Venecije do Sicilije, u porcelanskim šoljicama ili u malim čašama, s kapljicom mlijeka ili bez njega, svaka šoljica predstavlja im gest prijateljstva.
“Espreso je prilika da kažete prijatelju da vam je stalo. Espreso se pije svakodnevno u svako doba. To je trenutak zajedništva, trenutak čari””, kazao je vlasnik napuljskog kafića “Đambrinus” Masimilijano Rosati, koji je pomogao u pripremi prijedloga za uvrštavanje espresa na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne baštine.
Svjetlucavi aparat iza mermernog pulta šišti i zvecka, dok barmen u portafilter stavlja mljevenu kafu, škljocne ga na mjesto i pritisne taster, nakon čega iz aparata preko mljevene kafe počinje da teče gotovo ključala voda.
Po savjetima Italijanskog instituta za espreso, on mora da ima zaokružen, bogat i baršunast ukus i lješniksmeđu do tamnosmeđu pjenicu, s karakterističnim žućkastim odsjajem.
Takođe stručnjaci kažu da mora da ima dugotrajnu aromu koja ima note cvijeća, voća i čokolade.
Italija je na listu nematerijalne baštine već uvrstila brojne tradicije i običaje, među kojima su traženje tartufa, umijeće izrade napuljske pice, mediteranska ishrana i tradicionalna izrada violina iz Kremone, rodnog mjesta Antonija Stradivarija.
Neki vole uz espreso da pojedu princes krofne, male pice ili uštipke, uz čavrljanje između zalogaja.
“Kad sam u inostranstvu, vidim da ljudi na svoju kafu čekaju u redovima jedni iza drugih, neki s telefonom u ruci, a neki u ćošku, čitajući knjigu. Ovde to nije tako”, kazao je vlasnik jednog kafea u Italiji. U nekim dijelovima Napulja i danas je uobičajeno da se prilikom posjeta ne nose kolači i cvijeće, nego kafa i šećer.
Anđelo Moriondo iz Torina 1884. patentirao je prvi parni aparat za espreso, ali za dalji razvoj i masovnu proizvodnju zaslužan je Deziderio Pavoni iz Milana, koji je za to imao novca.
Ubrzo su aparati postali rasprostranjeni širom Italije, a svaki od 20 regiona imao je malo drugačiju varijantu espresa – kraći, produženi, manje ili više intenzivan, ponekad i s mineralnom vodom sa strane.
Raimondo Riči, još jedan vlasnik kafića u starom centru Rima, kaže da espreso pomaže u smanjenju usamljenosti, čak i kada se pije u samoći, daleko od kafića.
“Ponekad kad kod kuće pravimo kafu, društvo nam čini aparat koji ispuni prostoriju, ispuni kuću”, rekao je Riči i dodao da to vraća uspomene na srećna vremena.
