Jedni se raduju, drugi strijepe: Šta Trampov povratak u Bijelu kuću znači za ostatak svijeta

07.11.2024. | 08:36

Povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću preoblikovaće američku spoljnu politiku, obećavajući potencijalno radikalne promjene na više frontova dok dijelove svijeta zahvataju rat i neizvesnost.

Za vrijeme predizborne kampanje, Tramp je davao opšta politička obećanja, kojima su često nedostajali konkretni detalji, zasnovana na načelima ne-intervencionizma i trgovinskog protekcionizma ili kako on to zove, „Amerika na prvom mjestu“.

Njegova pobjeda nagovještava jedan od najznačajnijih potencijalnih prekida u pristupu Vašingtona spoljnim poslovima usred paralelnih kriza u posljednjih mnogo godina.

Možemo da sastavimo njegov najvjerovatniji pristup različitim oblastima na osnovu komentara izrečenih u predizbornoj kampanji i njegovog istorijata na vlasti između 2017. i 2021. godine

Tokom kampanje, Tramp je iznova ponavljao da može da okonča rat između Rusije i Ukrajine „za jedan dan“.

Upitan kako, sugerisao je posredovanje u sporazumu, ali je odbio da pruži konkretne detalje.

Istraživačka studija koju su napisala dvojica Trampovih bivših šefova za nacionalnu bezbjednost u maju rekla je da SAD treba da nastave da šalju oružje Ukrajini, ali da uslove tu podršku ulaskom Kijeva u mirovne pregovore sa Rusijom.

Da bi zainteresovao Rusiju, Zapad bi obećao da će odložiti žarko željeni ulazak Ukrajine u NATO.

Bivši savjetnici rekli su da Ukrajina ne treba da odustaje od nadanja da povrati svu svoju teritoriju pod ruskom okupacijom, ali da treba da pregovara na osnovu aktuelnih linija fronta.

Trampovi demokratski protivnici, koji ga optužuju za umiljavanje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, kažu da se za Ukrajinu njegov pristup svodi na predaju i da će ugroziti čitavu Evropu.

On je dosljedno tvrdio da je njegov prioritet da okonča rat i da zaustavi odliv američkih resursa.

Ne zna se u kojoj meri studija bivših savjetnika zastupa Trampove lične stavove, ali je vrlo vjerovatno da može da nam da smjernice za to kakve će savjete on dobiti.

Njegov pristup okončanju rata zasnovan na „Americi na prvom mjestu“ važi i za strateško pitanje budućnosti NATO, transatlantskog vojnog saveza zasnovanog na principu „svi za jednog, jedan za sve“ prvobitno osnovanog poslije Drugog svjetskog rata kao bedem od Sovjetskog Saveza.

NATO sada broji više od 30 zemalja i Tramp je odavno skeptičan prema savezu, optuživši Evropu za „besplatno šlepanje“ na američkom obećanju zaštite.

Da li će on na kraju povući SAD iz NATO, što bi predstavljalo najznačajniju promjenu u odnosima transatlantske odbrani u posljednjem skoro čitavom vijeku, ostaje pitanje rasprave.

Neki od njegovih saveznika sugerišu da je njegov čvrst stav samo pregovaračka taktika da bi natjerao zemlje članice da ispune smjernice trošenja na odbranu na koje su se obavezale.

Ali realnost je da će lideri NATO biti ozbiljno zabrinuti šta njegova pobjeda znači za budućnost saveza i kako njegov efekat odvraćanja doživljavaju neprijateljski nastrojeni lideri.

Bliski istok

Kao i u slučaju Ukrajine, Tramp je obećao da će donijeti „mir“ na Bliski istok – nagovjestivši da će okončati rat između Izraela i Hamasa u Gazi i rat između Izraela i Hezbolaha u Libanu, ali nije rekao tačno kako.

On je iznova ponovio da, da je on bio na vlasti a ne Džozef Bajden, Hamas ne bi napao Izrael zbog njegove politike „maksimalnog pritiska“ na Iran, koji finansira ovu grupu.

Uopšteno gledano, vjerovatno je da će Tramp pokušati da se vrati toj politici, pod kojom je on izvukao SAD iz iranskog nuklearnog sporazuma, primjenio strože sankcije na Iran i ubio generala Kasema Sulejmanija – najmoćnijeg iranskog vojnog komandanta.

U Bijeloj kući je Tramp sprovodio energičnu pro-izraelsku politiku, proglasivši Jerusalim glavnim gradom i preselivši američku ambasadu tamo iz Tel Aviva – što je bio potez koji je razbjesneo Trampovu hrišćansku evanđelističku bazu – ključnu republikansku glasačku grupu.

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu nazvao je Trampa „najboljim prijateljem kog je Izrael ikada imao u Bijeloj kući“.

Ali kritičari tvrde da je njegova politika imala destabilizujući efekat na region.

Palestinci su bojkotovali Trampovu administraciju, zbog odustajanja Vašingtona od njihovog polaganja prava na Jerusalim – grad koji čini istorijsko središte nacionalnog i vjerskog života za Palestince.

Oni su bili dodatno izolovani kad je Tramp posredovao u takozvanim „Abrahamovim sporazumima“, prema kojima je napravljena istorijska pogodba za normalizaciju diplomatske veze između Izraela i nekoliko arapskih i muslimanskih zemalja.

On je to učinio a da Izrael nije morao da prihvati buduću palestinsku državu kraj sebe – takozvano rješenje o dvije države – što je prethodno bio uslov arapskih zemalja za jedan takav regionalni sporazum.

Zemlje koje su učestvovale su umjesto toga dobile pristup najsavremenijem američkom naoružanju u zamjenu za priznavanje Izraela.

Palestinci su bili ostavljeni u jednoj od najizolovanijih tačaka u njihovoj istoriji od jedine sile koja zaista može da izvrši pritisak na obje strane u sukobu – dodatno smanjivši njihovu sposobnost, kako su je doživljavali, da se brane na terenu.

Tramp je dao nekoliko izjava tokom predizborne kampanje rekavši da želi da se rat u Gazi okonča.

On je imao složeni, povremeno disfunkcionalni odnos sa Netanjahuom, ali svakako posjeduje sposobnost da izvrši pritisak na njega.

Takođe, ima istorijat čvrstih veza sa liderima u ključnim arapskim zemljama koje imaju kontakte sa Hamasom.

Nije jasno kako će on uspjeti da nađe ravnotežu između želje da iskaže jaku podršku izraelskom vođstvu dok istovremeno pokušava da privede rat kraju.

Trampovi saveznici su često predstavljali njegovu nepredvidljivost kao diplomatsku prednost, ali na izuzetno sučeljenom i nestabilnom Bliskom istoku usred krize već ionako istorijskih razmjera, daleko je od očiglednog kako bi se to odvijalo.

Tramp će morati da odluči kako – ili da li – da nastavi sa prekinutim diplomatskim procesom koji je pokrenula Bajdenova administracija da bi ostvarila primirje u Gazi u zamjenu za oslobađanje talaca koje drži Hamas.

Kina i trgovina

Pristup Amerike Kini njena je strateški najvažnija oblast spoljne politike – i jedna od onih koja ima najveći uticaj na svjetsku bezbjednost i trgovinu.

Dok je bio na vlasti, Tramp je proglasio Kinu „strateškim konkurentom“ i uveo tarife na uvoz neke kineske robe u SAD.

To je dovelo do toga da Peking istom mjerom uzvrati uvođenjem tarifa na uvoz neke američke robe.

Bilo je napora da se deeskalira trgovinski spor, ali je pandemija kovida to onemogućila i odnosi su se pogoršali kad je bivši predsjednik nazvao kovid „kineskim virusom“.

I dok je Bajdenova administracija tvrdila da je primjenila odgovorniji pristup politici prema Kini, ona je, zapravo, zadržala mnoge tarife na uvoz iz Trampovog vremena.

Trgovinska politika postala je tijesno vezana za doživljaj domaćih glasača u SAD o zaštiti američkih manufakturnih poslova – iako zapravo većina dugoročnih padova poslovanja u tradicionalnim američkim industrijama kao što je čelik ima više veze sa automatizacijom fabrika i promjenama u proizvodnji nego sa globalnom konkurencijom i izmještanjem preduzeća.

Tramp je hvalio kineskog predsjednika Sija Đinpinga kao „briljantnog“ ali „opasnog“ i izuzetno efikasnog lidera koji kontroliše 1,4 milijarde ljudi „čvrstom rukom“ – što je dio onoga što njegovi protivnici karakterišu kao Trampovo divljenje prema „diktatorima“.

Vrlo je vjerovatno da će se bivši predsjednik udaljiti od pristupa Bajdenove administracije gradnje jačih američkih bezbjednosnih partnerstva sa drugim regionalnim zemljama u namjeri da se zauzda Kina.

SAD je uporno pružala vojnu pomoć samostalnom Tajvanu, koji Kina doživljava kao otcijepljenu pokrajinu koja će na kraju morati da se vrati pod okrilje Pekinga.

Tramp je u oktobru izjavio da ako se vrati u Bijelu kuću, neće morati da upotrebi vojnu silu da spriječi kinesku blokadu Tajvana zato što predsjednik Si vrlo dobro zna da je on „lud“, i da bi uveo izuzetno štetne tarife na kineski uvoz ako bi se to dogodilo, piše BBC.