Šta se krije iza serije državnih udara u Africi: Anarhija ili bijeg iz kandži kolonijalista?

06.08.2023. | 08:38

Državni udar koji je 26. jula izvela predsjednička garda koju predvodi general Omar Čiani protiv predsjednika Nigera Mohameda Bazuma otvorio je vrata u nepoznato za ovu zemlju od 25 miliona stanovnika u kojoj svaki peti živi na ivici siromaštva sa manje od dva dolara na raspolaganju dnevno.

Zapad je zabrinut kojim će se državama novi vođa prikloniti, da li će Niger napraviti otklon od dosadašnjih zapadnih saveznika, SAD i Francuske, odnosno slijediti put Burkine Faso i Malija, što u prevodu znači – približiti se Rusiji.

Smjene vlasti

Od sticanja nezavisnosti od Francuske 1960. u Nigeru, zapadnoafričkoj državi bez izlaza na more, bilo je četiri uspješna državna udara i nekoliko neuspješnih pokušaja da bude zbačena aktuelna vlast. Ovaj novi, došao je poslije pet uspješnih državnih udara u regiji Sahela tokom posljednje tri godine. Događaji u Nigeru prate po dva puča u susjednom Maliju i Burkini Faso i još jedan u obližnjoj Gvineji. Lider Sudana, još jedne države u regiji Sahela, svrgnut je 2021, iste godine kada je vojska Čada smijenila svog predsjednika.

U državnim udarima u Maliju i Burkini Faso vlade su zamijenjene huntama, neprijateljski raspoloženim prema bivšoj kolonijalnoj sili Francuskoj. Serija pučeva u Zapadnoj Africi pokazuje da vlade tih zemalja ne uspijevaju da izađu na kraj sa nagomilanim problemima, ali i da je značajan dio populacije nezadovoljan podređenim položajem u kojem se region nalazi u odnosu na kolonijalne vladare. Za to vjerovatno imaju i dobar razlog – iako je Niger bogat rudama poput uranijuma i zlata, on je i dalje jedna od najsiromašnijih i najnerazvijenijih zemalja na svijetu, sa BDP-om po glavi stanovnika koji MMF procjenjuje na svega 600 dolara on se nalazi na nezavidnom 182. mjestu. Pored toga riječ je i o najmlađoj zemlji na svijetu, pošto prosječan stanovnik Nigera ima tek nešto više od 15 godina. Razočarani dosadašnjim rezultatima prethodnih vlada u borbi protiv gladi, siromaštva i terorizma, stanovnici Nigera i drugih zemalja Sahela, kako ističu, žele da vide promjenu politike, a mnogi od njih upravo u Rusiji vide potencijalnog partnera za budućnost, piše Glas Srpske.

Ključni fakti

Niger je od velikog strateškog značaja, kako za Afriku tako i ostatak svijeta i do sada je manje-više predstavljao “relativan bastion stabilnosti” u jednom od najnesigurnijih regiona na svijetu i ključnog zapadnog saveznika. SAD su u Nigeru imale vojnu bazu opremljenu dronovima, koju su, u saradnji sa francuskom vojskom, koristile za gađanje pobunjenika povezanih sa “Al-Kaidom” i Islamskom državom. Evropska unija je ovu zemlju doživljavala kao saveznika u pokušajima da obuzda ilegalnu imigraciju iz Afrike, čije rute vode ka Mediteranu.

U prvi mah zapadni mediji su oštre reakcije zapadnih prestonica nakon izvedenog puča obrazložili činjenicom da su Niger i njegov doskorašnji predsjednik Mohamed Bazum važili za “posljednji bastion” francuskog, a samim tim i zapadnog uticaja u regionu, pošto su Mali i Burkina Faso nedavno protjerali preostale francuske vojnike sa svoje teritorije.

Ipak, pored bezbjednosnih pitanja, Niger je za Francusku i druge zapadne zemlje značajan i zbog još jednog razloga, vjerovatno i ključnog – uranijuma. Sa zalihama od oko 440.000 tona Niger se nalazi na sedmom mestu u svijetu i on je ključan za rad nuklearnih elektrana u Evropskoj uniji, pogotovo u Francuskoj.

Uranijum je na prostoru Nigera pronađen krajem pedesetih godina prošlog vijeka, neposredno prije nego što je ta država stekla nezavisnost od Francuske, dok su francuska preduzeća koja se bave proizvodnjom nuklearne energije u Nigeru prisutna od kada je eksploatacija uranijuma započela 1971. godine. Ti podaci otkrivaju zašto su zapadne zemlje na puč u Nigeru reagovale oštrije i odlučnije nego na one u državama poput Gvineje, Malija i Burkine Faso.

Neprijateljski nastrojena vlada u Nijameju, koja bi u svakom trenutku mogla da obustavi izvoz uranijuma u zemlje Evropske unije, predstavljala bi ozbiljnu opasnost po energetsku bezbjednost tog bloka, a pogotovo Francuske, čija se privreda već nalazi na ivici recesije.

Ova nova geopolitička igra srušila je i nade francuskog predsjednika Emanuela Makrona da će biti uspostavljena “nova era” u odnosima Francuske i afričkog kontinenta. Makron je zakasnio, s obzirom na to da su Kina, Rusija i Turska investirale, davale pozajmice i obezbjeđivale ugovore u zapadnoj Africi.

Strahovi

Ukoliko prevrat u Nigeru uspije, odnosno ne dođe do vojne intervencije zapadnih zemalja, koje su postavile rok za vraćanje demokratski izabranog predsjednika, to će stvoriti pojas zemalja pod vojnom upravom, koji se proteže od Atlantskog okeana do Crvenog mora, od kojih je većina bliža Rusiji nego Zapadu.

Zbog toga je sve veći i otvoreniji strah u Vašingtonu, Parizu i Briselu da ubrzano gube uticaj koji su nekad imali na ovim prostorima. Da sve ide u tom pravcu moglo se nagovijestiti još sredinom juna, kada su čelnici četiri afričke države jasno poručili: “Mi Afrikanci više nećemo da stojimo bespomoćno po strani”.

Ovaj kontinent se od strane zapadnih zemalja nikada nije uzimao za ozbiljno, uprkos deklarativnim izjavama o vođenju politike na ravnoj nozi. U posljednje vrijeme, pogotovo nakon početka ruske specijalne vojne operacije, to se naglavačke promijenilo. Afrika koja se smatrala za neuralgičnu tačku počela se doživljavati kao strateški partner. Sirovine iz Afrike, nafta, gas, ali i litijum i kobalt, postaju sve značajniji, a svjetski lideri čekaju na red u Senegalu, Kongu ili Namibiji. Kina, Turska, a sada i Evropa, grade velike infrastrukturne projekte ne bi li proširili svoj uticaj na ovom kontinentu.

Neki to nazivaju jagmom za Afriku, poput kolonijalnih pretenzija u 19. i 20. vijeku, ali sada postoji jedna ogromna razlika: afričke vlade sada su samopouzdanije i mogu da biraju partnere, što i čine. Evropljani, za razliku od Rusije, izgleda nisu pronašli odgovor na ovaj preokret pa i dalje doživljavaju Afriku kao babarogu punu migranata, a globalna preraspodjela snaga i trka za Afriku je počela i imaće neizvjestan ishod.

Paradoks

Afrika je prepuna sirovina od kojih svijet zavisi, uz litijum i kobalt, tu su i zlato i dijamanti, imaju velike zalihe platine, a sa razvojem nuklearne energije sve je veća potražnja i za uranijumom kojim su bogate Namibija i Niger. Nekadašnji kolonijalni gospodari nemilice su decenijama eksploatisali rudna bogatstva, a nakon nezavisnosti njihov princip se nastavio – kompanije sa sjevera su ubirale profit, a siromaštvo i uništena životna sredina su ostajale u državi sa vrlo često korumpiranom elitom. Kina, koja sve više investira u rudnike, i Rusija, koja eksploatiše sirovine, su relativno novi igrači.

Još opstaje paradoks kontinenta da su zemlje najbogatije sirovinama često među najsiromašnijima, poput Demokratske Republike Kongo. Ali preuzimanje kontrole nad eksploatacijom sirovina više se ne vrši oružjem, već na suptilnije načine. Prema procjenama stručnjaka, većina izvoza sirovina iz Konga odlazi u Kinu, dok Amerika i Evropa strahuju da će izgubiti svoj uticaj u Africi, pogotovo nakon novog vojnog puča u Nigeru. Značajne količine fosilnih goriva pronađene su 2015. godine i ispod morskog dna na granici između Senegala i Mauritanije. Od tada dvije države rade zajedno na eksploataciji, a procjenjuje se da će najmanje 30 godina moći da se proizvodi prirodni gas, što uz dvije državne kompanije rade energetski giganti “Kosmos” i BP.

Dok se lokalni ribari bune zbog eksploatacije na mjestu gdje najviše love ribu, iz državne kompanije za naftu i gas objašnjavaju da je to ogromna prilika za Senegal, naročito imajući u vidu energetsku krizu nastalu nakon početka sukoba u Ukrajini. “Svi kucaju na naša vrata”, kažu u ovoj kompaniji. Mnoge multinacionalne kompanije za naftu i gas zainteresovane su da otpočnu projekte njihove proizvodnje na kontinentu bogatom sirovinama. Afričke zemlje 2021. godine zajedno su proizvodile 260 milijardi kubnih metara gasa, a očekuje se da će do 2050. taj broj doseći 585 milijardi kubnih metara gasa.

Rat ili mir

U maju je njemački kancelar Olaf Šolc posjetio Senegal i tom prilikom istakao da treba intenzivno tražiti partnerstvo u gasnoj industriji. Senegalski predsjednik Maki Sal i njegov kabinet trenutno mogu da biraju partnera: Francuska, Portugalija, Poljska, Italija – sve one se nadmeću za prirodni gas, iako proizvodnja nije još ni počela.

Teška vremena

Novi vojni lider Nigera Omar Čiani optužio je susjedne zemlje i međunarodnu zajednicu za miješanje u unutrašnju politiku te zemlje i prijetnju vojnom intervencijom. On je pozvao stanovništvo da bude spremno na odbranu zemlje. Istakao je da Niger čekaju teška vremena i da “neprijateljski i radikalni” stavovi onih koji se protive njegovoj vladavini ne doprinose smirivanju tenzija.

U Dar es Salamu u Tanzaniji grade novu željezničku stanicu vrijednu desetine milijardi dolara, a grade je turske i kineske kompanije. To odslikava činjenicu da je prije 30 godina svaki osmi od deset velikih infrastrukturnih projekata u Africi išao američkim ili evropskim kompanijama, da bi 2020. godine takve ugovore dobijala svaka deseta kompanija sa ovih dijelova svijeta.

Kineske kompanije sada učestvuju u trećini projekata, a sve više raste uticaj i onih turskih. Bilo da se radi o Turcima u Tanzaniji, Rusima u Maliju ili Kinezima u Kongu, Afrika se preokreće, a razlog za to je i dosadašnji manjak političkog interesa na Zapadu za ovaj kontinent.

Evropljani najavljuju ulaganja od 150 milijardi evra u infrastrukturne i druge projekte, Amerikanci namjeravaju da izdvoje 200 milijardi dolara za nerazvijene zemlje. Ipak, procjenjuje se da samo to neće biti dovoljno da Evropljani ponovo pridobiju zemlje koje su izgubili: moraju da ubijede afričke partnere da su zainteresovani za ravnopravno partnerstvo, a ne samo da pobijede konkurenciju.

Najveći problem biće ukoliko zapadne zemlje, pogotovo Amerika i Francuska, odluče da to povjerenje povrate silom, vojnom intervencijom i pravljenjem od Nigera ponovo kolonijom. Takav jedan scenario nije nimalo isključen, ali to onda otvara afričku Pandorinu kutiju, koja prijeti da čitav ovaj napaćeni kontinent baci u krvavi sukob, zbog pohlepe onih koji su bacili oko na uranijum, zlato i dijamante, a koji to pri tome pravdaju nekakvim nacionalnim interesima. Šta je sa interesima građana Nigera i drugih afričkih zemalja, koje i pored bogatstva koje posjeduju i dalje žive sa dva dolara dnevno. Iz Malija i Burkine Faso su već poručili: “Držite dalje svoje prste od Nigera”.