Istraživanje: Psi iz Černobila sada su genetski drugačiji od ostalih u svijetu
04.08.2023. | 22:09U novoj studiji naučnici su nastojali steći dublje razumijevanje neobične populacije pasa koja živi oko Černobila.
Novo istraživanje proučavalo je stotine pasa koji se slobodno kreću po ruševinama nuklearne elektrane u Černobilu i otkrilo da ih je izloženost zračenju genetski razlikuje od ostalih pasa u svijetu.
Nakon nuklearne katastrofe u Černobilu 26. aprila 1986., oko 120.000 ljudi koji su živjeli u okolnom području i obližnjem gradu Pripjatu bilo je prisiljeno evakuirati se i napustiti domove. To je uključivalo mnoge pse kućne ljubimce koji su, uprkos svim izgledima, uspjeli uspostaviti snažnu populaciju koja još uvijek živi na ozračenom području koje okružuje elektranu u raspadanju.
U novoj studiji naučnici su nastojali steći dublje razumijevanje neobične populacije pasa koja živi oko Černobila u svjetlu teške kontaminacije okoliša kojoj su mnogi svakodnevno izloženi.
Uz pomoć uzoraka krvi prikupljenih od životinja lutalica između 2017. i 2019. genetski su analizirali 302 psa iz populacije koja živi unutar same elektrane, kao i onih 15 do 45 kilometara od mjesta katastrofe.
Samo gledajući DNK pasa koji žive u blizini Černobila, bilo je jasno da su genetski različiti od kućnih ljubimaca koji žive drugdje u svijetu, za što istraživači vjeruju da je odraz ionizirajućeg zračenja kojem su bili izloženi generacijama.
“Otpornost pasa kao vrste”
Ukupno je novo istraživanje pokazalo da ova populacija sadrži 15 složenih porodičnih struktura koje su jedinstvene u usporedbi s drugim psima. Međutim, također je jasno da se psi kreću različitim područjima i slobodno razmnožavaju jedni s drugima.
“Mislim da je najzanimljivija misao o studiji to što identificiramo populacije pasa koji žive u i u sjeni reaktora, i možemo reći ko su ti psi samo gledajući njihov DNK profil. Pomisliti na porodice koje žive na mjestima poput istrošenih gorivnih šipki je nevjerojatno i govori o otpornosti pasa kao vrste,” rekla je za IFLSajns Elaine Ostrander, autorica studije i genetičarka na NIH-ovom Nacionalnom institutu za istraživanje ljudskog genoma.
“Također otkrivamo da su psi koji sada žive u zabranjenoj zoni vjerovatno potomci kućnih ljubimaca ljudi koji su pobjegli iz tog područja kada se dogodila eksplozija. Možemo vidjeti povijest tih ljubimaca urezanu u DNK pasa koji danas žive u zabranjenoj zoni”, objasnio je Ostrander.
Prema posljednjem prebrojavanju, oko 800 poludivljih pasa živjelo je u zemlji oko Černobila, uključujući visoko kontaminirana područja kao što je Černobilska nova struktura sigurnog zatvaranja.
Goniči su kategorizirani kao poludivlji budući da imaju prisutne sukobe sa ljudima. Radnici i istraživači u tom području hrane životinje, dok veterinari povremeno posjećuju to područje kako bi ažurirali svoja cjepiva i liječili sve zdravstvene probleme koje imaju.
Genetske mutacije i njihov utjicaj
Sada kada je ovo istraživanje pokazalo da je moguće pouzdano razlikovati različite populacije černobilskih pasa, istraživači se nadaju da će vidjeti imaju li genetske razlike utjecaja na njihovo zdravlje, izgled i ponašanje. To bi čak moglo rasvijetliti genetske mutacije koje pomažu životinjama da prežive u uslovima zračenja, kažu istraživači.
“U idealnom slučaju, željeli bismo pronaći varijante koje je DNK stekao tijekom 15 generacija od nesreće koje omogućuju preživljavanje okruženja s visokom izloženošću zračenju naspram okruženja s niskom izloženošću zračenju”, objasnila je Ostrander.
Sve je to još uvijek u svojim relativno ranim danima, ali istraživači su iznimno zadovoljni što su pokazali kako se super-detaljna genetska analiza sada može provesti čak i na bandi pasa lutalica.
“Sljedeća faza ove studije uključivaće povećanje do razine cijelog genoma i njegove arhitekture. Još jednom, ne mogu naglasiti koliko je ovo revolucionarno. Uspjeli smo napraviti ovu vrstu studije za ljude i laboratorijske životinje gdje su proračuni visoki. Sada smo u fazi kada se ova tehnologija može primijeniti na bilo koji sistem na bilo kojem mjestu,” dodao je Tim Mousau, autor studije i profesor bioloških nauka na Fakultetu Južne Karoline.
