Kako nam se tokom života mijenja boja očiju

01.10.2022. | 09:22

Boju očiju doživljavamo kao jednu od fizičkih osobina koje nas definišu, jednako ličnom kao što je oblik nosa ili ušiju. Međutim, ne mijenja se boja očiju samo bebama, već širok spektar spoljašnjih uticaja može da nam spontano promijeni boju očiju tokom godina.

Naučni dokazi ukazuju da to da li se boja očiju bebe mijenja ili ne, u mnogome zavisi od same boje, piše kolumnistkinja Bi-Bi-Sija, Marta Enrikez.

Dokazi sugerišu da hoće li se boja očiju bebe promijeniti ili ne, zavisi u mnogome od same boje. Jedna studija koju je vodila Kesi Ludvig, oftalmolog sa Instituta za oftalmologiju na Univerzitetu Stenford, pratila je 148 beba rođenih u dječijoj bolnici u Kaliforniji, bilježeći njihovu boju dužice (irisa) pri rođenju. Skoro dvije trećine beba rođeno je sa smeđim očima, a jedna petina sa plavim očima.

Dvije godine kasnije, Ludvig i njene kolege su otkrili da je od 40 plavookih beba obuhvaćenih studijom, 11 već do druge godine imalo smeđe oči, tri su imale lješnik boju, a dvije zelene. Od 77 novorođenčadi smeđih očiju, skoro sva (73) su i dalje imala smeđe oči u dobi od dvije godine. Čini se, dakle, da je veća vjerovatnoća da će se plave oči promijeniti nego smeđe u ranim fazama našeg života. Ali zašto?

Ako nam se boja očiju mijenja, znači da će postati tamnije

Jedan od tragova leži u činjenici da kada se boja očiju kod bebe mijenja, one imaju tendenciju da postanu tamnije, a ne svjetlije. U istraživanju Ludvigove, kod jedne trećine beba došlo je do promjene boje očiju u prve dvije godine, i to najčešće tako što su oči postajale tamnije.

Samo petoro od 148 djece u studiji (3,4%) imalo je oči koje su sa godinama postajale svjetlije. Trend zatamnjenja može biti posljedica nakupljanja zaštitnog pigmenta u dužici. Ova, relativno česta, zdrava promjena boje uglavnom je ograničena na rano djetinjstvo.

U drugom istraživanju sprovedenom u Sjedinjenim Državama, u kome je praćeno više od 1.300 blizanaca od djetinjstva do odraslog doba, boja očiju je obično prestala da se mijenja do šeste godine, mada je u nekim slučajevima (kod 10 do 20 odsto ispitanih) nastavila da se mijenja tokom adolescencije i u odraslo doba. Kod dvojajčanih blizanaca, ustanovljeno je da će im se boja očiju u kasnijem životu vjerovatno razlikovati u mnogo većem procentu nego kod jednojajčanih blizanaca.

Ovo ukazuje da na promjenu boje očiju u velikoj mjeri utiče genetska sklonost, primjećuje Dejvid Mekej, profesor oftalmologije na Institutu Lajons Univerziteta u Zapadnoj Australiji.

Nakon što se zainteresovao za fenomen promjene boje očiju, Mekej je otkrio da su ove dvije studije manje-više sva istraživanja koja su rađena o promjeni boje očiju u djetinjstvu.

Otkrio je i da nije neuobičajeno da roditelji očekuju da će oči njihove bebe promijeniti boju. „Čuo sam roditelje i njihove prijatelje kako govore: ‘O, da, beba je rođena sa plavim očima, ali to će se promijeniti u narednih nekoliko godina'“, kaže oftalmolog. „Našao sam ta dva rada i to su prilično skromne studije, ali pokazuju da se boja očiju mijenja.“

Iako su podaci ograničeni i sprovedeni su samo u jednoj zemlji, čini se da su promjene u boji očiju najčešće kod ljudi sa sjevera Evrope, pacifičkih ostrva ili kod ljudi mješovitih rasa.
Postoje paralele sa promjenama koje se ponekad vide u boji kose u tim populacijama tokom djetinjstva.

„Vidjećete fotografije djece koja kao bebe imaju izrazito plavu kosu, ali kad odrastu, kosa im postane tamno smeđa“, napominje Mekej. „Pigment u vašoj kosi može se postepeno povećavati tokom vremena, a to je vjerovatno zato što se broj ćelija koje proizvode pigment uvećava i migrira u to područje“.

Možda je slična situacija i u slučaju boje očiju, pretpostavlja Mekej. „Glavni pigment u očima je melanin i način na koji se melanin distribuira daje različite boje očiju“, dodaje. „Klasifikacija je vrlo jednostavna. Imate plave oči, neki pominju i sive, ali u stvari se radi o varijanti plave, onda imate kombinacije boje lješnika i zelene, zatim smeđe, koje mogu biti svjetlo ili tamno smeđe. Sve je to povezano sa količinom melanina.“

Viši nivoi melanina mogu nam biti od velike koristi na intenzivnoj sunčevoj svjetlosti – kao i u slučaju kože, pigment pruža zaštitu od sunca.

Zašto se povećava količina melanina

Kod dužica sa malo melanina, plava boja podstiče od načina na koji vlakna kolagena na zadnjoj strani dužice rasipa svjetlost, na isti način na koji nebo izgleda plavo zbog načina na koji se svjetlost raspipa u atmosferi.

Ali zašto se tokom vremena u očima bebe javlja više melanina, ostaje misterija za naučnike, naglašava Mekej.

„Mi zapravo ne znamo šta utiče na te promjene boje“, kaže profesor, ali bi u obzir možda trebalo uzeti i faktore životne sredine.

„Skoro sa sigurnošću se može reći da za sve postoji interakcija genetike i životne sredine, čak i za stvari koje smatramo potpuno genetskim ili potpuno sredinskim“, ističe Mekej. „Ali koji faktori životne sredine bi mogli da utiču na to? Mi zapravo nemamo te podatke za opštu populaciju.“

Iako je većina promjena boje očiju bezopasna, takođe može biti povezana i sa nečim ozbiljnijim – kao što su povrede, infekcije ili oštećenja od sunca.

Povrede i infekcije kao uzrok promjene boje

Jedna od najpoznatijih promjena boje oka kao posljedice povrede je lijevo oko Dejvida Bouvija. Upadljiva razlika između njegovog tamnog lijevog i svijetloplavog desnog oka, bila je posljedica udarca u glavu zbog kojeg mu se lijeva zjenica trajno proširila, takozvana anizokorija. Međutim, udarac nije promijenio plavu boju Bouvijevih dužica, već je zbog uvećane zjenice njegovo lijevo oko izgledalo tamnije.

Međutim, moguće je da povreda promjeni i boju dužice, ističe Mekej. „To se može desiti i ako uđe puno krvi u oko koja može da zamrlja dijelove oka. Ili jednostavno da se sav pigment rastvori u oku i slegne se“.

Mnogo češće osnovni uzrok su infekcije. Čuveni slučaj prave heterohromije, gdje se boja dužica različita, je glumica Mila Kunis, čije je desno oko smeđe, a lijevo zeleno. Heterohromija Kunisove je rezultat infekcije dužice, koja je uništila dio pigmenta u njenom lijevom oku.

„Pojedine zarazne bolesti mogu izazvati da pigment nestane“, kaže Mekej. Jedna je i Fušov heterohromni ciklitis, koji je uzrokovan virusnom infekcijom – često rubeolom, takođe poznatom kao njemačke boginje. „Virus voli da živi u oku, a to može da se razbukta u kasnijem životu i da izazove gubitak pigmentacije“.

I drugi virusi mogu da napreduju u unutrašnjosti oka i ponekad utiču na pigmentaciju. U jednom izuzetno rijetkom slučaju, kod pacijenta koji je preživio ebolu oči su promijenile boju iz plave u zelenu, kada je otkriveno da je virus opstao u očnoj tečnosti iako je uklonjen sa drugih mjesta u organizmu.

Ponekad promjena boje ne zahvati cijelu dužicu, već se javljaju male fleke. Pojava blijedih mrlja poznatih kao Brušfild pjege može se pojaviti na dužicama ljudi sa Daunovim sindromom, dok su smeđe fleke koje se nazivaju Liš noduli (Lisch nodules) uobičajeni znak genetskog stanja neurofibromatoze tipa 1.

I baš kao i na koži, pjege i mladeži se mogu pojaviti u dužici i na drugim mjestima u oku.

„Možda imate pjegu koja miruje“, napominje Mekej. „Ali može se dogoditi da nekim ljudima one prerastu u tumor i mogu predstavljati ozbiljan problem.“

Na kraju, iako promjena boje očiju uglavnom predstavlja dobroćudnu fascinaciju onima koji je uoče, Mekej upozorava da je preporučljivo pažljivo pratiti pojavu makar i najsitnijih promjena.