Prije 10 godina Feliks Baumgartner je sletio iz stratosfere brže od zvuka

16.10.2022. | 20:51

Poslije šest godina priprema, borbe i odricanja, Feliks Baumgartner se našao bukvalno na rubu svijeta. Prije tačno deset godina izveo je istorijski skok iz kapsule sa 39,045 kilometara udaljenosti od Zemlje i u slobodnom padu probio zvučni zid.

„Stojim tamo na vrhu svijeta van kapsule u svemiru, u stratosferi. Pogledao sam oko sebe, iznad moje glave potpuno crno nebo“, rekao je Feliks Baumgarner novinaru Si-En-Ena u oktobru 2012. godine poslije svog uspješno izvedenog slobodnog pada sa visine od 39.045 kilometara.

„Zaista sam pokušavao da zauvijek zapamtim taj trenutak“, dodao je Baumgartner.

U direktnom prenosu njegovog skoka koji je pratio cio svijet, naustrašivi Austijanc je izgovorio čuvene riječi: „Ponekad moraš da se popneš jako visoko da bi shvatio koliko si mali. Sada se vraćam kući“.

Šest godina mukotrpnih priprema

Pripreme za projekat skoka iz stratosfere koji je Baumgartner pokrenuo sa „Red bulom“ prema očekivanjima trebalo je da traje 24 mjeseca, ali je na kraju trajao cijelih šest godina.

„Mislili smo da ćemo napraviti kapsulu, napraviti odijelo pod pritiskom, vježbati neko vrijeme, a onda ćemo otići sve do stratosfere i vratiti se na Zemlju nadzvučnom brzinom“, kaže Baumgartner.

„Ponekad bismo otišli na sastanak sa tri problema, a zatim poslije osam sati napustili taj sastanak sa još pet problema… i bez rješenja za prethodna tri“.

Da bi Baumgartnera doveo do stratosfere, njegov tim je morao da konstruiše balon sa helijumom za koji je bio potreban materijal veličine 33 fudbalska terena – težak 1.700 kilograma. Bilo je potrebno bar 20 ljudi da nose balon koji je napravljen od materijala deset puta tanjeg od kese za sendviče, a da materijal ostane neoštećen.

Ali najveća prijetnja projektu bila je nešto na šta niko nije ni pomišljao da će biti problem – Baumgartnerova mentalna snaga.

Odijelo je moralo da bude pod pritiskom i da može da izdrži temperature od minus 72° Celzijusa.

„Veoma je neprijatno“, prisjećao se Baumgartner. „Potpuno ste imobilisani. Stalno imate utisak kao da dišete kroz jastuk. Potpuno ste odvojeni od spoljašnjeg svijeta. Dakle, kada je vizir spušten, jedino što čujete je vaše disanje“.

Kako bi mogao da izdrži osam sati u odijelu pod pritiskom Baumgartneru je trebalo nekoliko mjeseci priprema – i pomoć psihijatra i sportskih psihologa da mentalno prihvati ovaj napor.

„Morao sam da gledam na odijelo kao na prijatelja, a ne neprijatelj“, dodaje ekstremni sportista, bivši vojni padobranac sa više od 2.500 skokova iza sebe.

Supersonični čovjek

Austrijanac je uspješno skočio iz balona dok je bio u svemiru, gdje ne važe uobičajena pravila skakanja padobranom.

Devet minuta je padao sa neba, od čega je polovina vremena bio potpuno slobodan pad.

„Kada sam skočio, polako sam počeo da se vrtim u jednom smjeru, onda sam počeo da se okrećem u potpuno suprotnom, a onda sam zaista počeo da se okrećem sve brže, i brže, i brže“, objasnio je Baumgartner.

Naravno, nije imao mogućnosti da uvježba i stekne utisak kako stvarno izgleda slobodan pad iz svemira, tako da je taj osjećaj kretanja bio krajnje uznemirujući.

„Ovo je bio veoma alarmantan trenutak jer ne postoji protokol“, naglašava neustrašivi pedesetotrogodišnjak koji je tog 14. oktobra 2012. godine padao brzinom od 1.357,64 kilometra na sat – 1,25 puta brže od zvuka. „To je kao plovidba bez vjetra, što znači da vaše vještine ne služe ničemu“.

Na kraju je prošao kroz takozvanu Armstrongovu liniju, poslije koje vazduh postaje gušći, uspio je da se stabilizuje i počeo da „uživa u običnom skoku padobranom“.

„Kada sam otvorio padobran i podigao vizir, bio je to prvi trenutak poslije sedam sati kada sam udahnuo spoljašnji vazduh. Ponovo sam se povezao sa spoljnim svijetom, i to je bio trenutak velike sreće“.

„Jedina stvar koju nisam znao kada sam sletio je: Da li sam pretekao brzinu zvuka? Jer, kada ste u slobodnom padu, znate da ste brzi, ali nemate apsolutno nikakve indikacije koliko ste zapravo brzi.“

Baumgartner je izdržao mučnih 10 minuta čekanja – više vremena nego kada je zapravo bio u vazduhu – prije nego što je dobio potvrdu da je dostigao maksimalnu brzinu od 1.358.286 kilometar na sat, 120 kilometara brže od brzine zvuka.

„I u tom trenutku sam bio zaista srećan i zadovoljan, jer je za mene je to što sam postao prvi čovjek u istoriji koji je letio brže od zvuka bilo nešto najvažnije“.