Šta može čip koji je Maskova kompanija ugradila u ljudski mozak

04.02.2024. | 22:07

Moždani implantati mogu imati veliki uticaj na zdravlje ljudi. Kompanija Neuralink Ilona Maska prvi put je testirala implantat na čovjeku.

Naime, Neuralink je ugradio svoj prvi “brain-computer interface”, skraćeno BCI-čip u ljudski mozak. Suosnivač kompanije Ilona Mask napisao je 29. januara na svojoj platformi X da su rezultati “obećavajući”.

Razvoj je trajao osam godina. Od svog osnivanja 2016. godine kompanija je razvijala kompjuterski čip koji se implantira u mozak i prati aktivnost hiljada neurona. Čip nazvan “Telepathy”, sastoji se od male sonde s 1.024 elektroda pričvršćenih na fleksibilne niti, koje su tanje od ljudske kose. Svaka elektroda bilježi električnu aktivnost neurona u mozgu, ali ne “upravlja niti usmjerava” neurone.

Neuralink kaže da želi pomoći pacijentima s neurološkim bolestima kao što su paraliza ili sljepilo izazvano neurološkim deficitom. Međutim, Mask takođe povezuje moždani čip s drugim ambicijama koje podsjećaju na naučnu fantastiku. “Budućnost će biti čudna”, rekao je Mask 2020, prenosi DW.

Musk želi povezati mozak s kompjuterom, kako bi pristupio informacijama i sjećanjima zakopanim u dubinama mozga. Ovo podsjeća na naučno-fantastični film “Matrix” iz 1999. godine.

Takođe, govorio je o opremanju ljudi “supervizorskim” sposobnostima i omogućavanju ljudske telepatije. Ovo bi, kako je rekao, moglo pomoći čovječanstvu da pobijedi u ratu protiv vještačke inteligencije.

Naučna fantastika ili stvarnost?

Ali, jesu li Maskove ideje uopšte izvodljive? Naučnici tvrde da nisu.

“Ne možemo čitati misli ljudi. Količina informacija koje možemo dekodirati iz mozga vrlo je ograničena”, ističe Giacomo Valle, neuroinženjer sa Univerziteta u Čikagu.

Juan Alvaro Gallego, BCI istraživač na Imperial College u Londonu, slaže se s kolegom iz SAD-a. Teško je zamisliti da BCI mogu čitati naše misli, rekao je Gallego.

“Osnovni problem je u tome što zapravo ne znamo gdje i kako se misli pohranjuju u mozgu. Ne možemo čitati misli, ako ne razumijemo neuro-mehanizme”, rekao je Gallego za DW.

Gallego ukazuje na to da je tehnologija prvobitno razvijena kako bi pomogla u komunikaciji ljudima s povredama kičme ili stanjima kao što je Locked-in sindrom.

Kod tog sindroma, pacijent je potpuno svjestan, ali ne može pomaknuti niti jedan dio tijela osim očiju i osjeća se kao zatvorenik u vlastitom tijelu. “Kada bi se interna komunikacija ovih pacijenata, odnosno kada bi se njihove misli mogla prevesti u riječi na kompjuteru, to bi promijenilo njihov život”, ističe Gallego.

U takvim slučajevima, BCI su koncipirani da snimaju električne signale iz neurona u motoričkom korteksu (regija moždane kore uključena u planiranje, kontrolu i izvršenje spontanih pokreta) i da ih šalju u kompjuter, gdje se zatim pojavljuju u obliku teksta.

Vjeruje se da motorički korteks nije uključen u razmišljanje. Umjesto toga, tijelu se šalju uputstva za kretanje, kao što su pokreti jezika i mišića vilice prilikom govora. Ono što elektrode stvarno bilježe je motorički plan – tačnije krajnji rezultat svih procesa u različitim dijelovima mozga (senzornim, jezičnim, kognitivnim) potrebnim za kretanje ili govor. Dakle, BCI zapravo ne bilježe misli, nego plan mozga za micanje prsta u jednom smjeru, nogu tamo ili otvaranje usta kako bi proizveo zvučni signal kao što je “Aah”.

“Naučnici su takođe pokazali da mogu pročitati namjeru motoričkog korteksa da čita ili oblikuje slova”, kaže Gallego. Složenim modeliranjem, s priključenim kompjuterom, paralizovani učesnici na testu su mogli otkucati 90 znakova u minuti, što je bio proboj.”

BCI pomaže ljudima da ponovo osjećaju i hodaju.

Još jedan naučni skok dogodio se 2016, kada je Barak Obama, tadašnji američki predsjednik, stisnuo robotsku ruku Nathana Copelanda. Copeland, paralizovan nakon saobraćajne nesreće, osjetio je Obamin stisak ruke i dodir kože. Ovo je pokazalo još jednu sposobnost “brain-computer interfacea, skraćeno BCI.

Umjesto da koristi elektrode, koje snimaju mozak i tumače predstojeće pokrete, on stimulira mozak sićušnim strujama odnosno elektro-signalima, koje bude čula’, rekao je Gallego, prenosi DW.

U slučaju pacijenta Copelanda, BCI nazvan Utah Array je implantiran u njegov mozak kako bi se poboljšala funkcija disfunkcionalnog dijela njegovog nervnog sistema.

Uređaj, koji je napravio konkurent firme Neuralink, implantiran je u senzorni korteks pacijenta i povezan sa senzorima na kraju njegove robotske ruke. Kada se Copeland rukovao s Obamom, ovi senzori su poslali signale, koji su doveli do toga da elektrode u senzornom korteksu stimuliraju regiju mozga odgovornu za “ruku”. To je omogućilo Copelandu da “osjeti” predsjednikov stisak ruke i dodir kože.

Osim toga, jednom pacijentu s povredom kičmene moždine, uzrokovanom nesrećom na biciklu, ugrađen je minijaturni uređaj/čip za prenos informacija na relaciji mozak-kičma. To mu je omogućilo da ponovo prohoda i da se normalno kreće kao i prije nesreće. Koristeći ovaj mini-uređaj, moždani signali su uspjeli da se povežu s motoričkim regijama kičmene moždine ispod oštećenja i tako premoste povredu.

Ove nove mogućnosti BCI-ja predstavljaju novu generaciju dubinske moždane stimulacije, odnosno tretmana, koji uključuje implantaciju elektroda u područja mozga, kako bi se pomoglo ljudima s poremećajima aparata za kretanje.

“Ove tehnologije postoje već neko vrijeme. Duboka moždana stimulacija primjenjuje se od 1990-ih na iljadama pacijenata s Parkinsonovom bolešću”, podsjeća Gallego.