Zašto je slijetanje na Mjesec danas teže nego prije pola vijeka

13.01.2024. | 21:07

Prošlo je više od pola vijeka otkako je NASA spustila astronaute na Mjesec i sve ih bezbjedno vratila kući. Ne bi li danas slijetanje na površinu Mjeseca trebalo da bude, ako ne sasvim trivijalno, onda barem jednostavno? Nije li raketna nauka sredine 20. vijeka postala osnovno znanje 21. vijeka, pita se kolumnista Gardijana.

Bilo je to besprijekorno lansiranje. U ranim jutarnjim satima, 8. januara, raketa „Vulkan Kentaur“ hučala je u mrak iznad rta Kanaveral, izbacila svoje čvrste raketne motore i podigla letelicu „Peregrin“ na savršenu putanju za njenu značajnu misiju na Mjesec.

Tori Braun, izvršni direktor „Junajted lonč alijanse“ koji je napravio raketu, ispustio je uzdah olakšanja, s obzirom na to da je ovo bio prvi „Vulkanov“ let. Međutim, nije prošlo mnogo vremena prije nego što se raspoloženje promijenilo. „Astrobotik“, kompanija koja je napravila „Peregrin“, otkrila je da iz svemirske letjelice curi pogonsko gorivo, a bez dovoljno goriva, šanse za meko slijetanje na Mjesec, brzo su pale u vodu.

„Peregrin“ nije jedini nedavni neuspjeh. Kina i Indija su uspele da obave robotsko slijetanje na Mjesec, a ruska „Luna 25“ sletjela je prošle godine, skoro 60 godina nakon što je sovjetska „Luna 9“ obavila prvo meko slijetanje.

Lenderi pak, koje su izgradile privatne kompanije, imaju stopostotni neuspeh na Mesecu: izraelski lender „Berešit“ srušio se 2019. godine, dok se japanski lender koji je izgradio „Ajspejs“ srušio prošle godine. „Peregrin“ je treći poraz.

Jedan fundamentalni izazov, kaže Jan Vorner, bivši generalni direktor Evropske svemirske agencije (ESA), je težina. „Uvek ste blizu neuspeha jer morate biti lagani ili letelica neće letjeti. Ne možete imati veliku sigurnosnu marginu.”

Uz to, skoro svaka svemirska letjelica je prototip. Osim retkih slučajeva, kao što su „Galileo“ komunikacioni sateliti, svemirske letjelice su mašine po mjeri. Oni se ne proizvode masovno sa istim oprobanim sistemima i dizajnom. A kada su raspoređeni u svemiru, sami su. „Ako imate problema sa automobilom, možete ga popraviti, ali u svemiru je to nemoguće“, kaže Verner. „Prostor je druga dimenzija.”

Sam Mjesec proizvodi dodatne probleme. Postoji gravitacija – šest puta manja nego na Zemlji – ali nema atmosfere. Za razliku od Marsa, gdje svemirske letjelice mogu da lete do svog odredišta i koče padobranima, slijetanje na Mjesec u potpunosti zavisi od motora. Ako imate jedan motor, kako manje sonde uglavnom imaju, on mora biti upravljiv, jer ne postoji drugi način da se kontroliše spuštanje.

Da bi stvar bila još komplikovanija, motor mora imati gas, koji omogućava da se potisak povećava i smanjuje. „Obično kada se uključite te mlaznice i one obezbjeđuju stabilan potisak“, kaže Niko Detman, vođa grupe za istraživanje Mjeseca u ESA. „Promena potiska tokom operacija pravi dodatne komplikacije.“

Pa ipak, kada se pogleda da su ljudi sletjeli na Mesec šezdesetih godina, čini nam se neshvatljiva zašto je Mjesec danas tako nedostižan cilj.

Ali zapisi o misijama na Mjesec daju određeni trag. Ubrzo posle programa „Apolo“, lunarni moduli su pali u nemilost. Kada je kineska svemirska letelica „Čang‘e 3“ sletjela 2013. godine, to je bilo prvo meko slijetanje na Mjesec od sovjetske „Lune 24“ 1976. godine.

„Decenijama nisu razvijani lendere“, kaže Detman. „Tehnologija njihove proizvodnje nije tako uobičajena, pa da lako možete da naučite od drugih.“

Testiranje je, dakle, kritično. Ali dok je rakete moguće postaviti na lansirnu rampu i proći kroz sve potrebne korake, opcije su ograničenije za svemirske letjelice. Testovi mogu da provere da li snaga i pogon, navigacija, komunikacije i instrumenti funkcionišu, i da li su svemirske letelice dovoljno stabilne kako bi se osiguralo da mogu da izdrže intenzivne vibracije lansiranja, ali ne postoji dobar način da se simulira slijetanje na Mjesec. „Mnogo je teže kvalifikovati i validirati lunarno sletanje nego mnoge druge svemirske sisteme“, kaže Detman.

Tokom svemirske trke, NASA je potrošila nevjerovatnih 25 milijardi dolara na program „Apolo“. Danas već iza sebe ima 70 godina institucionalnog znanja i kulture usmjerene ka projektovanju, izgradnji i testiranju svemirskih letelica. Međutim, prema svojoj novoj šemi komercijalnih lunarnih usluga (CLPS), agencija nastoji da smanji troškove i stimuliše američku svemirsku industriju plaćajući privatnim kompanijama, kao što su „Astrobotik“ i „Intuitiv mašins“ sa sedištem u Hjustonu, da isporuče svoje instrumente na Mesec.

Kompromis je veći rizik od neuspjeha, tako da treba očekivati više propalih misija. „Sve ove kompanije su relativno nove. I pored toga, oni obavljaju ove misije iz svog džepa“, kaže dr Džošua Rasera, naučni saradnik na Imperijal koledžu u Londonu. Ali strategija bi trebalo da se isplati, dodaje, jer kompanije uče iz svojih neuspjeha. „I dalje je jeftinije u odnosu na ukupan broj misija, čak i ako se prvih nekoliko možda sruši.“