Adrenalin mu i dalje u krvi: Iako ima 60 godina voli da se provoza “zidom smrti”

14.09.2021. | 15:25

Kada je na nedavnom skupu bajkera u Čović Polju Milisav Ilić iz Loznice ugledao postavljen “zid smrti”, proradile su mu stare emocije i samo je bila potrebna mala “podrška” drugara iz MK “Blek dragons” pa da ponovo uleti u “kacu” i provoza nekoliko krugova. I pored manjeg peha na samom startu i blaže povrede ruke, Ilić je među osam takmičara zauzeo treće mjesto.

Bravar po struci, Milisav Ilić, poznatiji među prijateljima i starim Lozničanima kao Mile Pišonja, važi za jednog od boljih auto-mehaničara i majstora za popravku motocikala, piše portal Lozničke Novosti.

Kako kažu njegovi drugari, mnogi kada se rukuju s Milom pomisle da je mesar jer mu na lijevoj ruci nedostaje kažiprst, međutim, to mu je samo jedan od ožiljaka iz bogate moto-karijere, tokom koje je preživio više padova i različitih povreda. Prvi put je sjeo na motor sa 13 godina i jedinstven je po tome što se početkom sedamdesetih našao u trojci Lozničana koji su prvi počeli da voze “jače” motore i bili članovi tadašnjeg moto-kluba “Loznica”, a što se danas samo on može pohvaliti da nije ni jednog dana bio bez motora.

“Prvi je počeo da vozi Zoran Pavlović, onda Srbo Plavšić pa ja. Inače, motor vozim od 1973. godine, bio je to manji “tomos”, a kasnije sam ih mijenjao i vozio jače mašine. Tada nije bilo bajkerskih skupova, već su organizovane moto-trke širom Jugoslavije. Išli smo da gledamo, ali i da učestvujemo. Najčešće u Kraljevo, ali išli smo na trke u Slavonsku Požegu, Kikindu, Niš, Opatiju i Grobničko Polje (kod Rijeke) kada je urađena moto-pista. Tada su vozili uglavnom mladi momci, do 20 godina, odnosno do odlaska u vojsku, a poslije toga su se ženili i zapostavljali ludovanja na motorima. Rijetko ko je poslije vojske nastavljao da vozi, a, eto, ja sam možda i jedini koji nikada nije prestao. Sve ove godine imam motor, odlazim na skupove i uživam u druženju s bajkerima”, rekao je on na početku razgovora za Lozničke Novosti.

Vozio je na svim trkama u Jugoslaviji ali i na prvenstvu Srbije. Dosezao je do četrvtog mjesta, a na Grobničkom Polju bio je na drugom sve do zadnje krivine, kada je pao. Da je uspio odmah da upali motor, opet bi bio drugi, ali nije, pa je opet završio kao četvrti. Prije ulaska u takmičarske vode Mile Pišonja se oprobao i u vožnji motora na “zidu smrti”, nezaobilaznoj atrakciji mnogih vašara.

“Prijateljica Marijana me odvela do ljudi koji su to držali i ja sam brzo naučio da vozim na valjčićima, da stojim na sjedištu motora dok se on kreće, a kasnije sam to izvodio i u koloni svatova, sa pivom u ruci. Kada su vlasnici “zida smrti” videli da imam dara za akrobaciju, nisu pokazali veliko interesovanje da me zadrže jer su se plašili da im ne preuzmem posao. Tada sam imao osamnaest godina. U toj vještini nema puno mudrolije, fizika čini svoje, ali treba imati i malo znanja. Nije to toliko strašno koliko se posmatračima čini, ne vozi se brzo, do 30 kilometara na sat a ljudima djeluje strahovito brzo i rizično. Problem je krenuti, ali posle ide samo od sebe. Naravno, ima i tu akrobacija i majstorija sa više vozača u isto vrijeme ili paralelna vožnja sa automobilom. Bilo je atraktivno, ali i dosta padova, što sam dobro osjetio jer sam prilikom jedne nezgode ostao bez kože na leđima. Noga mi je ostala zakačena za stop-svjetlo i motor me tako vukao. Kažiprst na lijevoj ruci sam izgubio takođe poslije jednog pada, prije četiri godine”, priča Mile Pišonja.

Kada je prije nekoliko vikenda otišao na moto-skup u Bosnu, iznenadio se kada je ugledao “zid smrti”, koji nije vidio godinama. Zagolicala ga je želja da se ponovo provoza, a podršku su mu dali i drugovi iz MK “Blek dragons”, čiji je dugogodišnji član. Prijavio se sa još sedam takmičara i ponovo osjetio stari adrenalin. Imao je mali peh na prvoj probi, prilikom polaska povrijedio je prst na ruci, ali već u sljedećem pokušaju uspio je da izvoza nekoliko krugova. Pred kraj njegove vožnje na zid je uleteo i vozač kartinga, što ga je malo zbunilo, ali se dobro snašao i nekoliko trenutaka bio zajedno s njim u vrtlogu “kace”. Na kraju takmičenja zauzeo je treće mesto.

“Bilo je lijepo sjetiti se mladosti, ali, ipak, to ostavljam drugima, a ja se držim svog “suzuki bandita” od 600 kubika. Jedan moj drugar često zna da kaže da u vožnji motora imaš doručak, ručak i večeru. Doručak ti je vožnja do 20. godine, ručak je do 30, a poslije toga je večera. Međutim, većina današnjih vozača je preskočila doručak i ručak. U početku sam se družio sa starijima, a sada sa mlađim od sebe. U oktobru punim 60 godina i nadam se da ću još koju moći da vozim bez problema. Kako sada stvari stoje, uskoro bi i u Loznici mogao ponovo da se pojavi “zid smrti”, što je ideja drugara iz kluba, a ja ću im svakako pomoći da tu atrakciju predstave na najbolji način”, poručuje Mile Pišonja na kraju razgovora.

Nadimak

Milisav Ilić je dobio nadimak na jedan neobičan način. Pišonja je postao poslije skoka s motora na kojem je bio iza leđa vozača. Pošto vozač nije htio da stane kako bi Ilić obavio fiziološku potrebu, on je kao kaskader skočio s motora. Svi iza njih, koji su nailazili s motorima su kočeći da ga ne pregaze popadali, a kada su čuli razlog odmah su mu dali nadimak. Inače, Ilić kaže da nikada dok je vozio motor na “zidu smrti” nije osjećao strah, ali da ga je on obuzimao tek poslije završene vožnje. Kada se “sve malo ohladi”.