Kako NASA bira koji kandidati će postati astronauti i kakva obuka ih čeka

27.11.2022. | 23:26

Mnoga djeca zure u noćno nebo i sanjaju da jednog dana postanu astronauti koji putuju na Mjesec ili još dalje u svemir. Ali da bi im se ti snovi ostvarili, potrebno je da prođu kroz vrlo rigorozan proces selekcije, a zatim i obuke.

Kako je saopštila Američka svemirska agencija NASA, u klasu astronauta 2021, odabrano je samo 10 kandidata od više od 12.000 prijavljenih.

Osnovna dva zahtjeva koje postavlja svemirska agencija da biste se uopšte prijavili za posao astronauta je da ste američki državljanin i da imate master diplomu u oblasti prirodnih nauka – inženjer, biolog, informatičar i slično. Osim toga, kandidati moraju biti u dobroj formi i sposobni da polože sve Nasine, veoma zahtjevne, testove fizičkih sposobnosti.

Od kada je Nasa okupila svoju prvu klasu astronauta 1959. godine, više od 350 ljudi je uspjelo da ostvari svoj san i vine se u svemir. U objavi na blogu 2020. godine, Eni Meklijan, Nasina astronautkinja, sažela je kriterijume koje agencija očekuje od budućih svemirskih putnika: „Budite prilagodljivi, pouzdani, uporni i usredsređeni na detalje.“

Tokom svemirske trke iz perioda Hladnog rata između SAD i Sovjetskog Saveza, ko će prvi otići i istražiti svemir, vojnici su bili prvi kandidati da postanu astronauti. Do danas, svih 12 astronauta koji su hodali po Mjesecu, bili su bijelci. Ipak, vremenom, Nasin korpus je postao raznovrsniji, a za dugo očekivanu misiju „Artemis“ planiranu za 2024. godinu, svemirska agencija namjerava da se na Mjesec spuste žena i astronaut crne boje kože.

Nakon procesa selekcije, Nasini kandidati za astronaute, poznati kao ASCAN, prolaze dvogodišnji kurs obuke kako bi postali potpuno kvalifikovani astronauti. Svemirska agencija obučava astronaute u različitim okruženjima, uključujući ogromne bazene i vrele pustinje, kako bi testirala njihovu odvažnost i sposobnosti.

Astronauti vježbaju svemirske šetnje u ogromnom zatvorenom bazenu sa potopljenim svemirskim brodom

Da bi se pripremili za izlazak u otvoreni svemir van svemirskog broda, astronauti treniraju pod vodom u velikim zatvorenim bazenima. Ronjenje u bazenu simulira mikrogravitaciju ili bestežinsko okruženje, koje će iskusiti tokom boravka u svemiru.

Nasa sprovodi najsavremeniju obuku za šetnju svemirom u Laboratoriji za neutralnu plovnost u svemirskom centru „Džonson“ u Hjustonu. U ogromnom bazenu – koji sadrži 6,2 miliona galona vode – potopljen je djelimičan model Međunarodne svemirske stanice, tako da astronauti mogu da vježbaju korišćenje insturmenata u okruženju sličnom bestežinskom stanju.

Bestežinsko stanje se simulira u avionu nazvanom „kometa za povraćanje“

Nasin program istraživanja smanjene gravitacije počeo je 1959. godine, navodi svemirska agencija. U sklopu toga, astronauti treniraju leteći u avionu koji manevrima postiže nultu gravitaciju, poznatom kao „kometa za povraćanje“.

Kada avion izvede niz naglih strmih uspona i oštrih poniranja, putnici u avionu dobijaju 25 sekundi nulte gravitacije kada se avion približi vrhu tog talasa, objašnjavaju Nasini instruktori.

Program je tokom godina uključivao nekoliko tipova aviona, uključujući i „KC-135A“, koji je penzionisan 2004. Godine 2008. privatna kompanija, “Zero Gravity Corporation”, počela je da obavlja operacije nulte gravitacije za svemirsku agenciju.

Avion takođe služi kao plutajuća laboratorija. Istraživači na ovim letovima sprovode medicinska istraživanja i eksperimente povezane sa bolestima kretanja, pošto manevri aviona nalik na vožnju rolerkosterom često izazivaju mučninu.

Povremeno je ovaj avion pretvaran i u veliki holivudski set. Glumci Tom Henks, Kevin Bejkon i Bil Pakston u njemu su snimali scene za film Apolo 13 iz 1995. godine.

Astronauti prolaze iscrpljujuću obuku preživljavanja u pustinji za slučaj hitnog slijetanja

Od prvobitne posade „Merkura 7“ 1959. godine, Nasini astronauti su naučili tehnike preživljavanja, u slučaju da moraju da izvrše hitno slijetanje u nekoj udaljenoj oblasti.

Godine 1964. astronauti „Apola 11“ otputovali su u Nevadu i proveli tri dana u vrućoj, suvoj pustinji kako bi vježbali preživljavanje. Nosili su odjeću napravljenu od padobrana koja ih je rashlađivala na pustinjskoj vrelini.

Kao dio obuke za misiju „Artemis“ na Mjesecu, svemirska agencija je saopštila da će sprovesti dvije terenske obuke u pustinji Arizone – koja je najsličnija Mjesecu.

Vježba za slučaj da svemirski brod izgubi kontrolu

Tokom svemirske trke, astronauti su trenirali na višeosnom trenažeru, koji ih je vrtio u potpuno nevjerovatnoj kombinaciji okreta, do 30 obrtaja u minuti. Sprava, nazvana „gimbal rig“, konstruisana je tako da se na njoj astronauti vježbaju na dezorijentisanu vožnju koju bi iskusili u svemirskoj letjelici koja se bez kontrole vrti kroz svemir.

„To je bio jedan od najzahtevnijih testova ili vježbi obuke kroz koje smo prošli bilo gdje na cijelom treningu za letove u svemir“, otkrio je Džon Glen, astronaut projekta „Merkur“, u video-snimku koji je Nasa objavila na Jutjubu 2016. „Zaista sam mrzio ovu spravu“.

sedam astronauta projekta „Merkur“ i 13 žena iz „Merkura 13“ obučavalo se na ovoj platformi šezdesetih godina, ali Nasa ga više ne koristi, pošto moderne svemirske letjelice ne zahtijevaju od astronauta da kontrolišu njihovo okretanje.

Testiranje tolerancije na intenzivnu gravitacionu silu

Na početku, Nasa je koristila veliku mašinu zvanu „ljudska centrifuga“ kako bi testirala gravitacioni stres na astronautima koji je trebalo da odu na Mjesec.

Ova sprava ima rotirajuću ruku na čijem kraju se nalazi korpa u koju staje čovjek. Dok se mašina okreće, astronauti testiraju svoju toleranciju na intenzivnu gravitacionu silu.

„Vrteći se okolo na kraju te dugačke ruke, imao sam osjećaj kao da sam zamorče na kome treba da se utvrdi kako će ljudsko biće da reaguje kada se vine u svemir ili ponovo uđe u zemljinu atmosferu“, prisjećao se Glen u svojim memoarima iz 2000. godine.

Stalni kontakt sa psiholozima i psihijatrima

Budući astronauti se podvrgavaju psihološkom i psihijatrijskom skriningu kako bi u startu bili uklonjeni oni koji ne bi mogli da podnesu strez vezan za svemirska putovanja.

Kako je sve više ljudi putovalo u svemir, Nasa je počela da shvata mentalno opterećenje koje imaju astronauti. „Imali smo jednog kolegu zaduženog za zalihe koji je postao opsjednut poklopcem na letjelici. ‘Pomislite samo, sve što treba da uradim je da okrenem tu ručku i sav vazduh će da izađe?’ Bilo je nekako zastrašujuće“, ispričao je u intervjuu 2001. o jednoj od svojih ranijih misija, Henri Hartsfild, koji je postao astronaut 1969. godine. „Počeli smo da zaključavamo otvor“.

Odlazak u svemir je nevjerovatno veliki stres. Godine 2016. godine u izvještaju koji je Nasa objavila, stoji da članovi posade tokom boravka u svemiru imaju poremećaj sna, da su izloženi radijaciji, da na njih štetno utiče promjena gravitacije i da imaju napade panike zbog dugotrajne izolacije.

Zato članovi posade na Međunarodnoj svemirskoj stanici redovno razgovaraju sa medicinskim osobljem, uključujući psihologe, putem privatnih video-konferencija.

Uzimajući u obzir Nasine ambiciozne ciljeve da pošalje ljude još dalje u svemir – na Mjesec i Mars – u ne tako dalekoj budućnosti, održavanje mentalnog zdravlja astronauta biće trajni izazov.