Legendarni film: Kako je završio Miškov autobus iz “Ko to tamo peva”?

04.11.2020. | 13:20

Automobili su mnogo puta zauzimali značajno mjesto u brojnim filmskim ostvaranjima.

Tako je legendarni Mustang sa Stivom Mekvinom za volanom u filmu “Bulit”, još 1968. postavio standard na koji se i danas mnogi reditelji ugledaju kada je filmska jurnjava automobilima u pitaju. Brojni su primjeri: srebrni DeLorean iz “Povratka u budućnost”, “buba” Herbi i, najčuveniji od svih, legendarni Aston Martin DB5 Džejmsa Bonda, samo su neki od njih.

U domaćim filmovima možda nije bilo toliko “automobilskih uloga”, ali bismo na listu slavnih četvorotočkaša svakako uvrstili Flojdovog “fiću” iz “Nacionalne klase” i čuveni crveni autobus iz kultnog filma “Ko to tamo peva”, od čije se premijere ovih dana navršilo tačno 40 godina.

I dok su mnoge “fiće” i danas u životu, a neke su čak vlasnici ofarbali u prepoznatljivu Flojdovu crno-žutu šemu, Miškovom autobusu se devedesetih godina izgubio trag, iako su se replika, tu i tamo, pojavljivale na filmskim festivalima i drugim turističkim manifestacijama.

Prije nekoliko godina, za njega su se zainteresovale kolege iz Novosti, i pronašle ga u depou zagrbačkog “Jadran filma”. Autobus je bio u zapuštenom stanju, ali je tada najavljena njegova detaljna restauracija.

Iako su iz “Jadran filma” tvrdili da originalni autobus potiče iz četrdesetih godina prošlog vijeka, neki poznavaoci su bili u nedoumici i mišljenja su da je u pitanju nešto mlađe vozlio koje je u filmu “odglumilo” starije.

Čuveni “Miškov” crveni autobus, prepoznatljiv po natpisu “Krstić i sin” i dimnjaku iznad krova, bi prema procjenama istoričara automobilizma mogao da bude Mercedes-Benz, model O 3500 iz 1951. godine. Ipak, neki detalji navode i na to da je možda u pitanju nešto stariji model O 5000, koji se proizvodio prije Drugog svjetskog rata. Nedoumicu izazivaju pojedini detalji karoserije, kao što su manji prozori ili vrata na strani vozača koja noviji model ne posjeduje.

Koji god da je model u pitanju, budući da u to vrijeme ponuda motora nije bila toliko raznovrsna kao danas, autobus je najvjerovatnije pokretao dizel motor sa šest cilindara i 4,2 litra zapremine, koji je na pogonske točkove isporučivao 90KS i dostizao maksimalnu brzinu od oko 80 kilometra na sat.

Za potrebe filma autobus je te 1980, kada je film i nastao, dodatno prerađen, pa je dobio poseban paket “dodatne opreme” koji je podrazumijevao zamjenu tapaciranih sjedišta drvenima, ugradnju obora za prasiće u zadnjem dijelu, kao i čuvenu peć “bubnjaru” sa pripadajućim čunkom koji je provučen kroz krov.

Priča o restauraciji autobusa privukla je dosta pažnje u Srbiji, Hrvatskoj i cijelom regonu u ljeto 2015. godine, kada je objavljena. Pominjana je i regionalna turneja autobusa, po završenoj restauraciji. Čak su i neke od zvijezda kultnog filmskog ostvarenja izjavljivale da bi voljele ponovo da se provozaju njime.

Iako to sa potpunom sigurnošću ne možemo da tvrdimo, izgleda, međutim, da se sa restaruacijom nije daleko odmaklo. Od kolege iz Zagreba, dobro upućenog u zbivanja u filmskoj produkciji Hrvatske, Telegraf saznaje smo da je autobus u posljedne dvije godine i dalje nalazio u depou Jadran filmu bez vidnih tragova restauracije.