Nisu mogli da mu uzmu otisak: Tinejdžer izlizao prst igrajući igrice

23.08.2022. | 09:20

Igranje igrica djeci može da donese korist, ali i štetu. Primjer negativnog uticaja, i to prilično bizaran, pojavio se nedavno kada je tinejdžer od 16 godina iz jedne centralne beogradske opštine otišao sa ocem u MUP da izvadi svoju prvu ličnu kartu.

“Probali su da mu uzmu otisak sa kažiprsta, ali nije išlo. Ja sam pomenuo da non-stop igra igrice i da mučim muku da ga odviknem, a službenica je prokomentarisala da mu se možda zbog toga kažiprst ‘izlizao’”, priča šokirani otac.

Kako dalje navodi, otisak za ličnu kartu na kraju su dječaku uzeli sa trećeg prsta.

Jednako šokirani ovom pričom ostali su i ljekari. Pedijatri kažu da tako nešto nisu vidjeli u praksi.

Dr Miloš Relić i načelnik pedijatrije DZ Rakovica dr Rade Ružić smatraju da je “izlizati” otiske prstiju fizički nemoguće i istakli da tokom svog rada nikada nisu imali takav slučaj.

Međutim, igranje igrica kod mlađih generacija prilično je uzelo maha. Mada postoje i neke pozitivne strane igranja igrica, tu su i one negativne. Iako nisu u tolikoj meri bizarne kao navedeni primjer, posljedice su ozbiljne. Šta djeci donosi igranje igrica, a kakvu im štetu nanosi, za Telegraf objašnjava sociološkinja Jelena Radović.

“Igranje video igara ima svoje pozitivne i svoje negativne strane. S jedne strane, mogu vrlo da pomognu pri socijalizaciji. Mnoge osobe lakše se otvaraju putem onlajn komunikacije i igranjem video igara. Sa druge strane, introverti mogu da odu u potpuno drugu krajnost, zatvore se još više u sebe, a imali smo tih primera koji su išli do ekstrema, na primer Swatting, odnosno uznemiravanje koje najčešće trpe članovi zajednice koja je okupljena oko igranja video igara. Ono podrazumijeva usmjeravanje policije na žrtvu pod lažnim optužbama”, objašnjava Radović.

Kako kaže, igranje video igara može da pomogne u poboljšanju refleksa, jer umiju da budu zahtjevne i traže brzu reakciju. Samim tim mogu da pomognu i pri bržem donošenju odluka onog trenutka kada smo stavljeni pred određeni čin ili zadatak.

“Ovdje se može javiti problem gdje pri poboljšanju refleksa zanemarimo ostale funkcije tijela i zaboravimo da treba da prošetamo, jedemo, spavamo, možemo da se osetimo iscrpljeno, dehidrirano. Video igre mogu potpuno da ‘opiju’ ukoliko nemamo kontrolu. A svedoci smo toga da tu kontrolu mogu da izgube kako deca, tako i odrasli. Video igre mogu da razviju takmičarski momenat, a turniri da donesu i novac. Možemo ih svrstati u ‘sportska takmičenja’, kao i sjajan izvor zarade. Vrlo često u pitanju su timske igre, stoga možemo razviti i timski duh, samim tim se i socijalizovati”, dodaje sociološkinja.

Napominje da igrice, s druge strane, mogu da razviju anksioznost, bijes i nezadovoljstvo, sve u zavisnosti od toga s kim igramo, šta igramo, koliko i u kom smo psihofizičkom stanju.

“Strategije koje se igraju u realnom vremenu pomažu pri procesuiranju većeg broja informacija, što potom dovodi do poboljšanja kognitivne sposobnosti. Opet, imamo i lošu stranu, a to je da informacija nije znanje i zbog velike količine informacija ne pretvaramo ih u pravo znanje. One pomažu pri zadržavanju fokusa, ali i gubitku kvalitetnog sna. Igre mogu da poboljšaju komunikacione vještine, mogu da budu relaksacija, nekada neophodno bjekstvo od svakodnevnih obaveza. Imajmo na umu da postoje igre koje ti služe za personalni trening, kao što su kardio treninzi, kuglanje, trčanje i slično. Stoga možeš ostati u formi, u sopstvenom prostoru. Naročito ako nemaš vremena, novca ili zdravog vazduha u okolini za drugu vrstu treninga”, objašnjava Radović.

Dugo sjedenje za ekranom, ipak, može da pogorša vid, slušalice koje dugo stoje na ušima sluh… Stoga treba dozirati, kao i sve što doziramo u životu. Kao što ne treba pretjerivati sa hranom, pićem, radom, tako ne treba pretjerivati ni sa igranjem video igara, koliko god godina da imamo.