Simbol bez koga je nemoguće zamisliti božićne praznike: Običaj kod Srba “uvezen” u 19. vijeku

06.01.2022. | 13:28

Badnjak i okićena jelka simbol su božićnih i novogodišnjih praznika, od kojih je prvi stari običaj našeg naroda, dok su kićenje jelke Srbi “uvezli iz inostranstva” u 19. vijeku, a u potpunosti ga prihvatili poslije Drugog svjetskog rata, kaže za Tanjug direktor Etnografskog muzeja u Beogradu etnolog Tijana Čolak-Antić Popović.

Istorija božićne jelke seže sve do simbolične upotrebe zimzelenog drveća u drevnom Egiptu i Rimu, ali je kod Srba tradicija da se unosi badnjak u kuću na Badnje veče.

“Reč je o verovanju da, kada je najkraći dan u godini, treba da se zapali vatra i da ta vatra osvetljava početak Nove godine, odnosno da se njome pomaže Suncu, koje je tada najslabije”, kaže Čolak-Antić Popović.

Novi običaji usvajaju se, kako dodaje, nakon što je Srbija razvila kontakte sa Evropom polovinom 19. vijeka.

“Naši ljudi išli su na školovanje u inostranstvo. Svaka imućnija porodica slala je po jedno dete, i to ono najbistrije. Muškarci su se školovali i često se ženili, pa su strankinje dolazile u Srbiju. Devojke su išle u zavode, koji su bili internati za žensku decu. I onda su, vraćajući se u zemlju, donosili sve te novotarije, kao što je i kićenje božićne jelke”, kaže Čolak-Antić Popović.

Do najintenzivnijeg prelaska na novogodišnju jelku i napuštanja tradicije badnjaka došlo je nakon Drugog svjetskog rata, odnosno nakon “raskida sa religijom”.

“Jelka nije delovala kao religijsko praznovanje Božića i Nove godine, u odnosu na badnjak koji je bio pravoslavni. Uskrs, takođe, tad prestaje da se slavi, a obeležavanje početka bujanja vegetacije preuzima 1. maj. Komunizam je značio raskid sa religijom, a ti običaji su se smatrali za religiozne, za hrišćanske”, podsjeća Čolak-Antić Popović.

Ali, kako napominje, ovi običaji su jako stari i potiču iz perioda prije primanja hrišćanstva.

“Ojačati snagu Sunca svakako nije nešto što je hrišćanski. Možemo da kažemo da je Božić rođenje Isusa Hrista, ali i rođenje malog boga, koji je iz predhrišćanskog perioda”, navodi Čolak-Antić Popović.

Slična istorija, sudeći prema pisanju američkog Historija, vezuje se za jelke.

U vrijeme zimske kratkodnevice, kada je dan najkraći u godini, a noć najduža, mnogi drevni narodi vjerovali su da se bog Sunca razbolio i oslabio. Kratkodnevicu, koja na sjevernoj hemisferi pada 21. ili 22. decembra, slavili su, jer je to značilo da će bog Sunca konačno početi da se oporavlja. Zimzelene grane podsjećale su ih na sve zelene biljke koje će ponovo izrasti kada bog Sunca ojača i vrati se ljeto.

Međutim, kako navodi Histori, zasluge za tradiciju kićenja jelke, kakvu danas poznajemo, pripisuju se Njemačkoj, u kojoj su pobožni hrišćani unosili ukrašeno drveće u domove u 16. vijeku, a ovaj običaj popularizovali su britanska kraljica Viktorija i njen suprug, princ Albert.

U Njemačkoj su pojedinci pravili božićne piramide od drveta, koje su ponekad ukrašavali zimzelenim biljkama i svijećama.

Vjeruje se da se prvi dosjetio da upaljene svjećice stavi na drvo osnivač protestantske crkve i jedan od vođa reformacije Martin Luter (1483-1546).

“Hodajući jedne zimske večeri ka svojoj kući, dok je smišljao propovijed, bio je zadivljen sjajem zvijezda koje su svjetlucale među zimzelenim biljkama. Kako bi taj prizor predstavio porodici podigao je drvo u glavnoj prostoriji i ukrasio njegove grane upaljenim svijećama”, navodi Histori.

Čolak-Antić Popović kaže da su svjećice koje i danas stavljamo na jelku da gore 31. decembra isto kao i kada se stavi badnjak na ognjište da gori.

“Drvo treba da bude rodno i plodno tako da sjajne kugle kojima ukrašavamo jelku predstavljaju plodove, kao što se badnjak posipa žitom”, navodi Čolak-Antić Popović.

Za badnjak se siječe grana hrasta, koji je kod Slovena oduvijek bio sveto drvo. Hrast je, napominje sagovornica Tanjuga, drvo slovenskog boga Peruna, ali i drvo Zevsa i Jupitera.

“Drvo svih glavnih božanstva u mnogobožačkim religijama indoevropskih naroda uvijek je hrast”, navodi ona.

Običaj odlaska u šumu po badnjak nije svojstven samo našem narodu.

Kod Francuza je, kako navodi Čolak-Antić Popović, bio običaj da djed i unuk, na Badnji dan, odu po granu nekog plodonosnog drveta (šljiva, trešnja, maslina) i unesu ga kuću.

Tamo bi ih, kako dalje objašnjava, dočekala domaćica i posula žitom kako bi naredna godina bila plodna i uspješna, a potom bi se grana stavljala na ognjište da gori.

S prelaskom spremanja hrane sa otvorenog na zatvoreno ognjište – na šporet, Francuzi su prestali da unose cjepanicu u kuću, pa se polovinom 19. vijeka jedan francuski poslastičar dosjetio da napravi kolač u obliku panja.

“Mi tu poslasticu zovemo panj-torta, a u Francuskoj se nalazi na trpezi na Badnje veče”, ističe etnolog.

Taj običaj se poslije prenio u Kanadu i u Veliku Britaniju.

“U više zemalja se za Badnje veče posle večere služi panj-torta. Može da bude kao rolat od čokolade, sa glazurom koja se viljuškom izbrazda tako da deluje kao da je kora drveta. Panj torta može da bude i od kesten pirea, samo je važno da ima oblik odsečene grane”, isrpičala je direktorka Etnografskog muzeja.