Infantilna amnezija: Zašto ne možemo da se sjetimo ranog djetinjstva

02.12.2023. | 10:22

U ranom djetinjstvu slušali smo priče da smo bili radoznali, razdragani, plačljivi, a ipak ne možemo da se sjetimo svega toga. Nismo memorisali prvi rođendan, prve koraka ili ljetovanje. Amnezija u detinjstvu je velika zagonetka i paradoks – naučili smo da hodamo i pričamo, ali ne pamtimo kako smo u tome uspjeli. Šta omogućava mozgu da počne da pamti? Odgovor je kompleksan i zavisi od njegovog razvoja, događaja sa kojima se susrećemo prvi put, kao i slike o sebi.

Kada pokušamo da se sjetimo nekog događaja iz najranijeg djetinjstva, često je nejasno da li ga se zaista sjećamo ili smo naknadno stvorili slike u svojoj glavi na osnovu priča ili fotografija. Većina ljudi se ne sjeća svog ranog djetinjstva i tek od treće godine možemo da se prisjetimo nekih fragmeneta. Objašnjenje ovog fenomenana, koji se često naziva infantilna ili dečja amnezija je kompleksno i počinje kombinacijom specifičnih neuroloških i kognitivnih faktora, piše Sajkolodži tudej.

Jednu od ključnih uloga u stvaranju najranijih uspomena, bez sumnje, igra mozak. Tokom prve dvije godine života sazrijeva cerebralni korteks, ali i hipokampus i oni su jako bitni za formiranje sjećanja. Zanimljivo je da neke događaje iz prvih godina života možemo da se sjetimo samo tokom ranog djetinjstva – djeca od dvije i po godine lako da se prisjete nečeg što se dogodilo 6 mjeseci ranije, ali ne mogu da se sete istih događaja dvije godine kasnije.

Pamćenje “privlače” velike radosti, ali i traume

Kada smo mali, ne zanima nas pamćenje, mi smo jednostavno živimo svoje živote. Kasnije, kada roditelji počnu da se prisjećaju odmora ili proslava, postajemo svesniji šta je pamćenje i da je to nešto što se stiče i vježba.

Sjećanje “privlače” novi događaji u našim životima, kao što su, velike radosti, traume ili situacije koji nas uče lekcijama. Djeca ne znaju šta je rutinsko u životu, a šta posebno i vrijedno pamćenja. Upravo zahvaljujući upečatljivim situacijama, kao što je na primjer rođenje brata ili sestre, bolje se razvija sposobnost razlikovanja nečeg što je svakodnevno od onog što je vrijedno da postane uspomena.

Psiholozi ističu da je za pamćenje takođe bitna svijest, odnosno slika o sebi, a mi je u prvim godinama života nemamo.

Početak pamćenja nerijetko se poklapa sa periodom kada počnemo da govorimo. Ovo neke istraživače navodi na zaključak da je potrebno da propričamo da bismo počeli da pamtimo. Drugi naučnici, pak tvrde, da pričanje podstiče pamćenje, ali da nije neophodno za stvaranje uspomena – zaboravljena sećanja lako se povrate nelingvističkim znakovima, kao što su karakterističan miris ili melodija koja nas za čas vrati u djetinjstvo.