Sedam vještina koje djeca treba da posjeduju za srećan i uspješan život

10.07.2023. | 22:47

Ličnost, moralne vrijednosti, samopouzdanje se grade od najmlađih dana. Zbog toga je vrlo važno da kroz igru, strpljenje i razumijevanje usmjeravamo mališane ka samostalnom donošenju odluka, razvijanju saosjećanja, radoznalosti, integriteta… Uz nekoliko jednostavnih metoda, svako dijete može postati “veliki” čovjek i posmatrati lijepu stranu života.

Postoji na stotine načina za razvijanje određenih vještina a većina njih zavise od načina komunikacije između odraslih i djece, što zahtijeva strpljenje i razumijevanje. Kroz nekoliko promjena u stilu razgovora, sljedećih sedam vještina sigurno mogu pomoći djeci na putu ka uspjehu i postati veoma važne životne lekcije:

Optimizam

Djeca će uvijek posmatrati odrasle u svom životu i “pokupiti” njihov rječnik, navike, ponašanje, pa samim tim i stav prema životu. Zbog toga je vrlo važno da se ustručavamo od bilo kojeg oblika negativnog govora pred njima, jer će podsvjesno početi da posmatraju svijet na isti način.

Najbolje je redovno opisivati pozitivne prizore ili događaje i pomoći djetetu da ih postepeno samostalno primjećuje. Na primjer, ako se nalazimo u saobraćajnoj gužvi, umjesto da se sve vrijeme žalimo na kola, možemo pogledati kroz prozor i reći mu: “Barem imamo veoma lijep pogled na park.”

Osim što će razviti pozitivan način razmišljanja, ovakva vrsta optimizma može biti od pomoći i oraspoložiti dijete u komplikovanim ili neprijatnim životnim situacijama.

Empatija

Jedan od najvažnijih alata za odgajanje samouvjerene djece je empatija. Kada razumiju sopstvena i tuđa osjećanja, razvijanje odnosa sa drugim ljudima postaje mnogo lakše. Kako bi se “emocionalni rječnik” razvijao, potrebno je pažljivo razgovarati sa njima i pomoći im da verbalizuju svoja osjećanja na nekoliko načina:

Postavljanje pitanja: “Kako se sada osjećaš? Dobro, loše ili nisi siguran?”, “Djeluješ uplašeno, da li sam u pravu?” i slični razgovori mogu pomoći djetetu da prepozna svoje emocije i naučiti ga da ne bi trebalo da ih potiskuje, već otvoreno dijeli.

Dijeljenje sopstvenih osjećanja: Pošto djeca najbolje uče kada posmatraju druge, možemo biti dobar primjer i naglas pokazivati kako se osjećamo: “Sinoć nisam dovoljno spavao i zato sam malo neraspoložen”, “Uznemirava me radnja u knjizi koju čitam…” i slično

Opisivanje tuđih emocija: Kako bi se razvila empatija prema drugim ljudima, dobro je detetu skrenuti pažnju i kratko analizirati reakcije drugih ljudi. Ako posmatramo dirljivu scenu sa televiziji, možemo ga upitati: “Šta misliš, kako se glavni junak sada oseća? Da li se ti ikada tako osjećaš?”

Samopouzdanje

Kako bi se postepeno razvijalo samopouzdanje kod djece, važno je pomagati im da unapređuju svoje sposobnosti. Sigurno je da, ako dete ima talenat za sport, odlazak i pobeda u igri mogu znatno unaprijediti njegovo samopoštovanje.

Ipak, istinsko samopouzdanje se gradi kada se djetetu zadaje određen zadatak koji mora da riješi, ali koji će definitivno biti izazov za njega. Kada dođe do željenih rezultata (uz ohrabrenje roditelja), u budućnosti može osjećati vjeru u sebe, jer je prešao preko postavljene prepreke, ali može ublažiti i određene nesigurnosti i strahove.

Integritet

Prenošenje sopstvenih moralnih vrijednosti i životnih lekcija je veoma važno, ali najbolje je kada djetetu dozvolimo da samo procijeni određenu situaciju i donese odluku. Ponekada nije potrebno upravljati svim detaljima, već je povremeno dobro posmatrati šta bi dijete uradilo u situaciji koja može biti moralna dilema. Naravno, u pitanju su svakodnevne stvari, kao što je pomaganje drugaru koji je pao tokom igre ili vraćanje izgubljene igračke.

Kada djeca postupe onako kako smo ih naučili, važno je da ih pohvalimo i istaknemo da su donijeli dobru odluku, kako bi nastavili sa sličnim ponašanjem u budućnosti: “Sjajno si postupio kada si drugaru vratio igračku koja mu je ispala iz torbe!”

Upornost

Djeci se često dešava da, ako im nova aktivnost ne pođe za rukom iz prvog pokušaja, ubrzo odustanu, jer se osjećaju obeshrabreno ili postiđeno. Tada je najbolje podijeliti zadatak na više malih. Na primjer, ako se dijete osjeća nezadovoljno jer ne može da nacrta crtež koji je zamislilo, onda se proces može usporiti. Jedan od predloga može biti razgovor o cilju: “Šta tačno želiš da nacrtaš, šta si zamislio?”

Kada dobijemo odgovor, onda ga možemo utješiti i na početku ga usmjeriti ka najlakšem dijelu zadatka: “Znam da često crtaš ptice. Možemo početi od toga, pa ćemo vidjeti kako će se crtež razvijati.”

Kada dođe vrijeme za rješavanje komplikovanog dijela, bitno je podsjetiti dijete na dosadašnje uspjehe: “Odlično si uradio/la prvi dio, možemo da nastavimo dalje.” Iako je sigurno potrebno strpljenje, ovakav metod može biti veoma efikasan i pomoći detetu da razume da je upornost ključ uspjeha, pogotovo kada postoje prepreke.

Samokontrola

Sposobnost razumijevanja i kontrolisana sopstvenih emocija, misli i postupaka je ključ za uspjeh, sa kojim se mnogi ljudi bore do kraja života. Zbog toga je neophodno učiti dete o pozitivnim uticajima samokontrole i značaju koja ima za život.

Jedna od najefikasnijih metoda je uvođenje pauze, koje će ga navesti da dobro porazmisli o svojim postupcima: “Ako si ljut, napravi pauzu od deset sekundi, pa možeš reći šta misliš”, “Ako nisi siguran šta treba da radiš, sačekaj da prođe neko vrijeme”, “Znam da si ljut, ali ne bi trebalo da vrijeđaš druge, sigurno ne bi želio da se i tebi neko obraća na taj način.”

Radoznalost

Svako dijete je po prirodi radoznalo i potrebno je koristiti ovu vrlinu. Kada nam djeluje kao da postepeno razvija novo interesovanje, dobro je posvetiti mu vrijeme i pažnju i istraživati s njim. Na primjer, ako ga interesuju biljke, odlazak u park i pravljenje herbarijuma je sjajna vežba za razvijanje znanja, hobija i kreativnosti.

Pored toga, uvijek je preporučljivo ohrabriti dječju maštu, čak i kada se “ne poklapa” sa realnim svijetom. Ako dijete vjeruje da će glinena figurica poleteti kada je baci, umjesto da mu kažemo “Ne, sigurno će pasti,” bolje je reći: “Hajde da vidimo šta će se dogoditi kada je baciš.”

Kada figurica “ne poleti”, onda se postavlja pitanje: “Šta misliš, kako možemo da joj pomognemo? Da li da probamo drugi materijal?” i slična pitanja mogu podstaći dijete da nastavi da istražuje i riješi izazov koji mu je postavljen.