Šta je ključno? Uz ove savjete psihologa lako ćete prepoznati patološke lažove

17.08.2023. | 14:00

Ričard Vajzmen, profesor psihologije sa univerziteta Hertfordshire je u intervjuu za portal sciencefocus.com dao primjere i objasnio kako.

“BBC” je imao namjeru da uradi jedan eksperiment – da intervjuiše političare: neki bi lagali, a neki bi govorili istinu. Od televizijske publike bi se očekivalo da naprave ličnu procjenu – ko laže, a ko ne. Međutim, nijedan političar nije pristao na ovu saradnju.

-Stupili smo u kontakt sa poznatim političkim novinarom – on je intervjuisan dva puta i svaki put je pitan o njegovom omiljenom filmu. Jednom je lagao, a jednom govorio istinu – počinje priču psiholog.

– Završili smo sa oko 30.000 poziva i ono što smo vidjeli je da je javnost radila isto na televiziji kao i u laboratorijskim eksperimentima – nisu mogli da razaznaju kada je lagao – kaže profesor psihologije Ričard Vajzmen.

Međutim, kada je transkript stavljen na radio, mogućnost publike da prepozna laž drastično se povećala.

-Vizuelni znaci su veoma kontrolisani. Kako gestikuliramo, osmjehujemo se i gledamo, to je pod našom kontrolom. Kada dođete do riječi koje izgovaramo i kako ih izgovaramo, to nije nešto o čemu mnogo razmišljamo. I tu dolazi do otkrića. Zato su ljudi, kada smo otklonili vizualni dio, umjeli da prepoznaju ko laže, a ko govori istinu – navodi Ričard.

Takođe, trebalo bi napomenuti da je ustaljeno mišljenje: “Ljudi koji skreću pogled – to su ljudi koji lažu”, je zapravo mit.

-To je najveći mit u svijetu psihologije, testiran bezbroj puta. Anksiozni ljudi skreću pogled, stidljivi ljudi skreću pogled, oni koji zaborave nešto pa pokušavaju da se sjete, takođe to rade. Takvo etiketiranje je pogrešno.

Pokreti tijela, kako navodi, malo su povezani sa patološkim laganjem. Ključ uvijek leži u načinu pričanja priče i glasu.

-Tražite oklijevanja, veću distancu između kraja pitanja i početka odgovora, nedostatak detalja. Laganje je kognitivno teško. U laži, morate razmisliti o tome šta osoba zna, šta će se uklopiti u priču, šta ste već rekli. Takve stvari opterećuju nečiji um, a glas i tok priče to uvijek odaju – objašnjava Vajzmen.