Šta znači kada smo rezistentni na insulin

28.11.2021. | 19:39

Kao hormon koji utiče na gotovo sve procese u organizmu insulin je veoma značajan, a važno je znati čemu tačno služi i kako se reguliše, kao i kako utiče na dijabetes, ali i na pojavu insulinske rezistencije.

O svemu tome u RTS Ordinaciji govorila je doc. dr Snežana Polovina, endokrinolog sa Klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Univerzitetskog kliničkog centra Srbije, poznatije kao Interne B klinike.

U RTS Ordinaciji više puta smo imali priliku da čujemo kako se insulin oslovljava sa „njegovo visočanstvo“ i to nije bez razloga. Dr Snežana Polovina kaže da je insulin zaista moćan hormon i pojašnjava da insulinska rezistencija u stvari znači da uobičajena količina insulina više nije dovoljna da održava nivo šećera u krvi u granicama normale.

„Onda organizam luči sve više i više insulina i mi dolazimo u to stanje kada imamo pretjeranu količinu insulina, a to znači da će nam se javljati više osjećaj gladi jer taj insulin djeluje na mozak, izaziva glad i tjera nas da jedemo. S druge strane imamo nagomilavanje masnoće u tijelu zato što insulin ima i anaboličko dejstvo.

Osim toga insulin zadržava natrijum, zadržava so. Čim imamo više soli u organizmu imamo i zadržavanje vode. Zadebljavaju zidovi krvnih sudova i pojavljuje se povišen krvni pritisak i mi tako polako dovodimo organizam u stanje kada su krvni sudovi krti, pa se povećava nivo masnoće, pa se javlja jedan hronični nivo zapaljenja u čitavom tijelu i to je podloga za aterosklerozu. Znači da ustvari insulinska rezistencija dovodi do ubrzanog starenja organizma“, objašnjava doktorka.

Najčešći simptomi insulinske rezistencije:

– Povećanje telesne težine

– Osećaj umora

– Pojačana maljavost kod žena

– Proređenost kose na temenu

– Povišen krvni pritisak

– Neplodnost kod oba pola

Razlika između muške i ženske insulinske rezistencije

Iako mnogi primjećuju da od insulinske rezistencije češće oboljevaju žene, dr Polovina kaže da insulinske rezistencije nisu pošteđeni ni muškarci, ali da se razlikuju simptomi i manifestacije kod različitih polova.

„Muškarci imaju taj centralni ili abdominalni tip gojaznosti gdje se nagomilava masnoća u trbuhu i ta masnoća je vrlo metabolički aktivna. To znači da ta masnoća produkuje određene materije zapaljenskog karaktera koje zapravo izazivaju zapaljenje u sitnim krvnim sudovima i zapaljenje u samim beta ćelijama pankreasa, i na taj način podstiču pojavu dijabetesa tipa dva“, navodi dr Polovina.

Kod žena, s druge strane, ima manji procenat te visceralne, stomačne gojaznosti, ali kod žena postoji drugi problem – njihovi reproduktivni organi su veoma osjetljivi na djelovanje prekomjerne količine insulina i vrlo često se dešava u ranijem životnom dobu u odnosu na muškarce, dodaje endokrinolog.

Žene se upravo zbog poremećeja ciklusa ili nemogućnosti začeća najčešće prvo požale ginekologu, a potom i endokrinologu i onda se u stvari otkriva da imaju insulinsku rezistenciju.

„Kod muškaraca se to obično otkrije kasnije, tamo poslije 45. godine, već kad se pojavi neka komplikacija kao što je hipertenzija, visok krvni pritisak ili dijabetes“, napominje doktorka.

Kod žena postoji i ozbiljan problem u tome što osobe koje imaju prekomjernu tjelesnu masu, odnosno indeks tjelesne mase preko 35 i imaju insulinsku rezistenciju, u devet od 10 slučajeva obole od dijabetesa.

„Dakle, to je vrlo ozbiljan problem koji kasnije ima svoje strašne posljedice kao i uvijek što dijabetes ostavlja posljedice. To znači sedam puta veća šansa da neko dobije moždani udar. Tri do četiri puta veća šansa da neko dobije infarkt. Dakle, da bismo spriječili sve te kasne posljedice mi moramo kod djevojaka već na vrijeme da krenemo sa prepoznavanjem insulinske rezistencije, sa liječenjem i sa sprečavanjem pojave komplikacija“, savjetuje dr Snežana Polovina.

Povećanje tjelesne težine

Kod povećanja tjelesne težine važno je pratiti pojasnu gojaznost, jer je ona tipična za insulinsku gojaznost i kod žena i kod muškaraca.

Kod žena treba obratiti pažnju kada imaju obim struka iznad 84 centimetra, odnosno u našem podneblju iznad 80 centimetara, jer je to je već pokazatelj da se nakupila veća količina masnoće i da tada žene treba da provjere stanje svog insulina.

Kod muškaraca se alarm za mogućnost insulinske rezistencije pali kada je obim struka veći od 94 centimetra.

Umor

Umor se javlja već na samom početku bolesti, kako je razjasnila ovu stavku dr Polovina.

„Može da se primijeti kod tih osoba da više nemaju ni želju za kretanjem, jer tu bi baš trebali mnogo da se kreću, a oni više nemaju želju zato što se brzo umaraju, osjećaju se nekonforno, odnosno ne osjećaju se dobro poslije fizičke aktivnosti i to je ono zbog čega mi ustvari moramo da im pristupimo edukativno i objasnimo zbog čega moraju da se potrude iako im se ne šeta zašto moraju da šetaju“, ističe doktorka.

Šetnja je i prevencija i terapija jer tako pomaže receptorima za koje se vezuje insulin da rade svoj posao. Na insulinsku rezistenciju osim ishrane utiču i drugi faktori, pa tako dr Polovina ističe da: „Fizička aktivnost ima čak i veći uticaj na insulinsku rezistenciju, nego što je to ishrana“.

Maljavost ne ukazuje na iste poremećaje kod oba pola

U RTS Ordinaciji doktorka je objasnila i zašto dolazi do pojačane maljavosti kod žena. Zapravo, insulinska rezistencija isprovocira policistične jajnike, napravi hormonski disbalans i zbog toga se javljaju i akne na licu i pojačana maljavost, a javlja se i karakteristična proređenost kose na tjemenu koji je u stvari muški tip proređenosti kose.

Kod muškaraca, ovaj tip proređenosti kose na tjemenu ne ukazuje na insulinsku rezistenciju.

„Proređenost kose na tjemenu kod muškaraca je posljedica normalnog lučenja testosterona i androstendiona. To je jedan od muških polnih hormona i nema veze sa insulinskom rezistencijom“, tako da gubitak kose na tjemenu kod žena ima veze sa insulinskom rezistencijom, dok kod muškaraca nema, pojašnjava dr Polovina.

Policistični jajnici i insulinska rezistencija

Iako je sindrom policističnih jajnika je u najvećem broju slučajeva uzrokovan insulinskom rezistencijom, postoje i druge situacije, što je dr Polovina detaljnije objasnila u RTS Ordinaciji.

„Apsolutno svoje mjesto u nastanku ovog problema ima genetika, i sa druge strane postoji nešto što se zove endokrini disraptori, odnosno to su materije koje se nalaze u našoj okolini, koje mi unosimo u organizam ili putem hrane ili korišćenjem različitih sredstava za njegu tijela ili putem vode i koji se umiješaju u naš endokrini sistem i prekinu normalnu sintezu hormona dovodeći do sindroma poilicističnih jajnika“, naglašava doktorka.

„Svi ovi sastojci mogu da se umiješaju u endokrini sistem i da poremete sintezu hormona, pa zbog ovoga endokrinolozi insistiraju da se jede što je moguće manje tretirana hrana, savjetuju izbjegavanje mesnih prerađevina, konzervirane hrane i one ‘iz kesice’, tj. sve ono što može jako dugo da stoji jer je tu upotrijebljen određeni konzervans koji bi obezbijedio svježinu proizvoda, a to sve može da ima na kraju posljedice po naš cio organizam“, upozorava goršća RTS Ordinacije.

Insulinska rezistencija vodi i u hipertenziju i potencijalnu neplodnost

„Povišen krvni pritisak kao simptom insulinske rezistencije, češće se javlja kod muškaraca, dok se kod žena povišen krvni pritisak zbog insulinske rezistencije javlja uglavnom oko menopauze i nakon menopauze kada se rizik od bolesti krvnih sudova izjednačava kod oba pola“, navodi dr Polovina.

Dok god žene imaju dobro očuvanu funkciju jajnika i dok njihovi jajnici luče estrogene krvni sudovi su prilično zaštićeni. Kada više nema estrogena krvni sudovi postaju kruti, ne mogu više da se prilagođavaju porastu krvnog pritiska i dolazi do hipertenzije. Ipak, da bi došlo do porasta krvnog pritiska kao posljedice insulinske rezistencije treba da prođe više vremena, odnosno ne dešava se hipertenzija odmah na početku bolesti.

Kao što insulinska rezistencija može uticati na žensku nepodnost, na gotovo isti način utiče i na mušku.

„Taj insulin djeluje i kod muškaraca na hormone hipofize i onda dolazi do smanjenog lučenja testosterona kod muškaraca. Čim nema dovoljno testosterona nema ni stimulacije stvaranja spermatozoida i dolazi do neplodnosti“.

Endokrinološka provjera insulinske rezistencije

Da bi endokrinolog utvrdio da li pacijent ima insulinsku rezistenciju vrši se nekoliko provjera, koje je takođe objasnila dr Polovina.

„Prvo izmjerimo težinu i visinu pacijenta, da izračunamo indeks tjelesne mase, pa ćemo da mu izmjerimo obim struka, da vidimo da li spada u tu rizičnu kategoriju, dakle, kod žena ako je obim struka iznad 80, kod muškaraca iznad 94. To nas već upućuje da ta osoba ima ono što mi zovemo metabolički sindrom i ta osoba je kandidat za insulinsku rezistenciju. Nakon toga radimo analize“, napominje doktorka.

Analize se rade nakon 12 sati od posljednjeg obroka, kako bi se dobila što realnija slika, a ne slika večere koja je prethodno pojedena. Zatim se određuje nivo insulina i nivo šećera i iz te dvije varijable se na osnovu matematičke formule izračunava koliki je stepen insulinske rezistencije.

Kada se dobije indeks koji je iznad dva i po – znači da osoba ima smanjenu osjetljivost na insulin i da je potrebno da se preduzme terapija. Terapija može da podrazumijeva samo higijensko – dijetetski režim, ali može da podrazumijeva i uvođenje određenih lijekova, pojašnjava dr Polovina.

Kada ljekar želi da ustanovi da li je kod pacijenta po sredi „samo“ insulinska rezistencija ili već postoji poremećaj nivoa šećera u krvi, odnosno uvod u dijabetes ili sam dijabetes – onda se radi test opterećenja glukozom, kada ljekar prati kako se kreće šećer u krvi nakon što se organizam optereti šećerom, a istovremeno se prati i kretanje insulina.

Doktorka naglašava da je za provjeru insulinske rezistencije dovoljna provjera onog jutarnjeg šećera i jutarnjeg insulina.

Terapija insulinske rezistencije

Kada je indeks iznad dva i po u najvećem broju slučajeva je potrebno uvesti neke lijekove kojima se povećava osjetljivost na insulin. Najpoznatiji iz te grupe je metformin. Na našem tržištu ga ima nekoliko proizvođača. Taj lijek se uzima u vidu tableta jednom ili dva puta dnevno.

Druga grupa lijekova su u stvari dodaci ishrani, kao što je recimo mioinozitol.

„To je materija koja se inače normalno nalazi u našem organizmu, ali kod osoba koje imaju prekomjernu tjelesnu masu i koje imaju već razvijenu insulinsku rezistenciju, nema ga dovoljno. E onda ga mi dodajemo u vidu dodatka ishrani, kao suplement, i time na neki način ubrzavamo metabolizam šećera“, kaže dr Polovina.

Što se tiče drugih lijekova koji povećavaju osjetljivost na insulin – postoji grupa lijekova, koja se zve glitazoni ili tijazolidindioni.

„To su lijekovi koji se koriste za liječenje šećerne bolesti, ali mogu da, u nekim slučajevima gdje nemamo potpuno ispoljenu šećernu bolest, ali imamo taj preddijabetes, kad je ta kriva glukoze malo izmijenjena, oni u stvari imaju istu ulogu kao i metformin. Njih nerado dajemo i prosto nisu registrovani samo za liječenje insulinske rezistencije bez poremećaja glukoze u krvi“, navodi dr Polovina.

Vječite debata: Više manjih obroka ili samo dva do tri?

Neki stručnjaci za poboljšanje stanja u insulinskoj rezistenciji savjetuju autofagiju po kojoj je preporuka da se uzima dva ili tri obroka dnevno uz pauzu, odnosno gladovanje od 12 do 14 sati. Drugi stručnjaci tvrde da osobe sa insulinskom rezistencijom treba da imaju više manjih obroka. Endokrinolog dr Snežana Polovina konačno je razjasnila šta je tačno.

„Bilo koji dijetetski režim koji zahtijeva ili manji broj obroka ili previše učestale obroke će dovesti s jedne strane ili do usporavanja metabolisanja šećera, ili će dovesti do prekomjernog lučenja insulina. Dakle, ne treba ni jedno ni drugo“, naglašava doktorka.

Bitno je da razmak između obroka bude dovoljan, što je otprilike četiri do šest sati, kako bi šećeru koji je unesen prethodnim obrokom insulin omogućio da ga ćelije sagore.

Ako se hrana unosi svakih sat vremena, ili svaka dva sata – pankreas će stalno lučiti insulin i mi ćemo stalno imati prisutan insulin i onda ćemo na kraju sami napraviti insulinsku rezistenciju.

„E, zato mi ne volimo kada ljudi jedu neke grickalice između obroka, nego uvijek insistiramo na tome da se uobroče, da imaju tri glavna obroka, a ako imaju poterbu za nekim međuobrokom to eventualno bude jedna voćka i to je to“, insistira dr Polovina.

Umjerena fizička aktivnost

Zaključak je da je umjerena fizička aktivnost neophodna.

„To je po definiciji da se svakodnevno prepešači tri do pet kilometara umjereno brzim korakom. Recimo, za sat vremena pet kilometara da se prepešači. Ukoliko neko nije sklon pješačenju, može da vozi bicikl, hoda po traci ili pliva 45 minuta“, ističe dr Polovina.

Naglašava, takođe da je za fizičku aktivnost najvažniji kontinuitet.

„Jako je važno da kada se krene u to pješačenje da se ne prekida najmanje 20 minuta, jer toliko je vremena potrebno da se sagori postojeći šećer u ćelijama i nakon toga organizam mora da počne da troši neke drugi izvor energije. U stvari kada želimo da smanjimo težinu moramo da pješačimo duže od 20 minuta jer onda će organizam početi da troši rezerve masti. Nama je ključna stvar kod rješavanja problema insulinske rezistencije fizička aktivnost, adekvatna ishrana i dobar san“, podvukla je kao najvažnije dr Snežana polovina na kraju gostovanja u RTS Ordinaciji.