“Toksični oproštaj”: Kada opraštanje nije rješenje, već samo još jedan problem

07.09.2024. | 20:25

Vjerovatno ste čuli za izraze kao što su “toksična osoba” i “toksična pozitivnost”, ali znate li šta je “toksični oproštaj”? Iako možda zvuči nepoznato, sa značenjem ovog pojma se mnogi od nas mogu povezati. U nadi da okončamo sukob, ovim ponašanjem zapravo možemo još više ugroziti odnos s drugima.

Nije lako oprostiti kada nas je neko ozbiljno povredio i iznevjerio. U zavisnosti od konflikta, nekada čak vjerujemo da druga strana uopšte ne zaslužuje da joj bude oprošteno, da ne treba “tek tako pustimo”. Ipak, koliko puta ste se našli u takvoj situaciji, samo da biste na kraju ipak oprostili nekome, skoro protiv svoje volje? Upravo to predstavlja “toksični oproštaj”.

To je kada nekome oprostite jer osjećate pritisak, mislite da “morate” to da uradite, a u isto vreme nemate vremena da se priberete, utvrdite kako se zaista osjećate… Ne možete da odlučite da li zaista želite nekome da oprostite ili ne, ali ste ipak to uradili.

Ovo se često dešava ljudima koji imaju tendenciju da udovoljavaju drugima i onima koji ne vole konflikt. U nadi da se neprijatna situacija što prije riješi, odluče da oproste drugoj strani isključivo da bi se ponovo uspostavio mir u odnosu. Ali ovo je kratkorošno olakšanje, jer nakon nekog vremena shvate da su napravili grešku, da možda ipak nije trebalo tako lako da oproste nekome ko ih je povrijedio.

Evo kako da znate da li se upuštate u “toksično opraštanje”:

Prebrzo “pređete preko problema”

Ovo uvijek može da zavisi od situacije, ali ako je u pitanju nešto ozbiljnije, svakome je potrebno vrijeme da sve “svari”, da razumije kako se osjeća, šta je sljedeći korak… Kada se ovaj korak preskoči i odmah odlučite da oprostite, samo da bi se sukob što prije završio, to znači da je to vjerovatno bio “toksičan oproštaj”.

Odnos nije isti kao prije, čak iako je sve “u redu”

Možda ćete vremenom otkriti da ne osjećate iste emocije prema osobi kojoj ste “oprostili” kao nekada. Tu se mogu javiti frustracije, prikriveni bijes, nemate povjerenja u nju kao prije, više vam nije toliko bliska… Ako su ova osjećanja prisutna čak i kada ste “oprostili”, to vjerovatno nije bilo dovoljno iskreno.

Odustajete od odnosa

Ako počnete da se povlačite iz određene veze nakon što ste naizgled “preboljeli” problem, trebalo bi da obratite pažnju da li ste se zaista pomirili sa onim što se desilo. Iskreno izvinjenje treba da stvori razumijevanje i bliskost između dvoje ljudi, a ne veću distancu.

Umanjivanje sopstvenih emocija

Koliko god da ste povrijeđeni, instinkt vam je da kažete da je sve u redu, “oprostite”, završite s tim. U stvarnosti, vi ste duboko pogođeni i to vas postepeno “izjeda”. Osim što je ovo loše po odnos, vaš sopstveni mir je ugrožen.

Nikome ne ide u korist

“Toksični oproštaj” može dovesti do potiskivanja osjećanja – poput besa ili tuge – i ta osjećanja mogu na kraju dovesti do ozlojeđenosti ili emocionalnog nezadovoljstva, što može imati dugotrajne posljedice na odnos.

Štaviše, ova ozlojeđenost ne utiče samo na osobu koja oprašta, već i na onoj kojoj je “oprošteno”. Na primjer, neko ima utisak da mu je iskreno oprošteno, ali onda počinje da se osjeća povrijeđeno ili zbunjeno ako onaj ko joj je oprostio počinje da se udaljava ili postaje razdražljiv ili pasivno agresivan. Dakle, niko ne može da se “izvuče” iz ove situacije i bude zadovoljan, a odnos može da bude trajno ugrožen.

Imate više kontrole nego što mislite

Umjesto da oprostite nekome zato što mislite da morate, bolje je da sebi date vremena i razmatrite sve opcije. Možda nešto što se desilo zaista nije bilo toliko veliko, a možda ćete shvatiti da je izdaja bila preteška, da je nemoguće izlečiti odnos. Koji god da je slučaj, potrebno je vreme – a čekanje pravog trenutka za oproštaj je sigurno bolje nego potencijalno pogoršavanje odnosa zbog nedovoljno iskrenosti na početku.

Ali imajte na umu da svi sukobi ne zaslužuju istu vrstu oproštaja, a nisu ni sve veze vredne popravljanja po svaku cijenu – posebno ako vam redovno nanose štetu i bol, prenosi “Hafington post”.