Veliki izazov novog doba: “Analogni” roditelji i “digitalna” djeca VIDEO

13.04.2025. | 10:33

Biti roditelj nije jednostavno, a posebno je izazovno odgajati decu koja odrastaju u svetu kojim dominiraju društvene mreže, vještačka inteligencija i savremene tehnologije. U kojoj mjeri je tehnološki bum kojem svjedočimo posljednjih decenija uticao na dinamiku roditeljstva, kako komuniciramo i mogu li ‘analogni’ roditelji razumjeti ‘digitalnu’ decu?

Kako je objasnila filozof i kulturolog, prof. dr Zorica Tomić sa Filološkog fakulteta u Beogradu, roditelji koji su odrastali u analognoj epohi bili su prinuđeni da se “ukrcaju na voz” digitalne stvarnosti.

“Međutim, svi smo mi sada, čitav svet, gurnuti u jedan novi digitalni prostor koji je istovremeno i omamljujući i zastrašujući. Tačno je da smo mi u analognom dobu imali iskustvo te komunikacije koja je bila spontanija, otvorenija, društveno kodirana na jedan prirodan način očuvanja zajedništva, dok je digitalni svet, u kome svako ima svoj telefon, prirodno kao posledicu doveo do toga da je svako od nas ipak sam na svom personalizovanom aparatu. I to je osnovni kulturološki problem”, ocenjuje profesorka Tomić u podkastu “Porodično…sa Sandrom Čerin”.

Danas su, dodaje, i roditelji i deca u istom grotlu.

“Konkurencija i roditeljima i deci jeste – informacija. Mi zapravo živimo u svetu u kojem je enorman porast informacija, to informatičko polje je polje buke, entropije i haosa. A tamo gdje imamo suvišak informacija – nemamo komunikaciju. Mi se zapravo svi nalazimo u situaciji da više ne komuniciramo, mi smo komunicirani”, ukazuje Zorica Tomić, autor knjige “Preživeti haos – filozofski vodič kroz veštinu komunikacije”.

Neki roditelji taj problem osjećaju dok kod nekih drugih, kako kaže, to nije slučaj:

“Osećaju oni roditelji koji se ozbiljno pitaju o svrsi, o putu, o načinu, o tome šta u stvari žele od odnosa sa svojom djecom i da li uopšte prepoznaju da taj odnos postoji. A mnogi od njih se ni ne pitaju jer se nekako digitalna stvarnost pojavljuje kao važnija od ove naše komunikativne stvarnosti.”

Primamljivo učestvovati u digitalnom svijetu

Da je jako primamljivo učestvovati u digitalnom svetu smatra i specijalista psihijatrije, dr Vanja Mandić Maravić sa Instituta za mentalno zdravlje. Danas su, kako primećuje, i roditelji mahom ‘digitalni’ pa nekako prirodno daju svojoj djeci ekrane – telefona, tableta, televizora, sa idejom da će mališani tu naći edukativne sadržaje.

“Ali, puko gledanje edukativnih sadržaja nema nikakvu vrijednost ukoliko se ne radi zajedno sa živom osobom. Ako je samo sa ekranom dijete nema socijalnu komunikaciju jer preko puta nije čovjek od koga će ono dobiti neki osjećaj, sa kojim će nešto razmijeniti. Dakle, jedan od problema je u tome koliko će roditelj zaista posvetiti vremena djetetu i koliko će zajedno sa njim raditi određene stvari, a u kojoj mjeri je zapravo u svom ekranu, a djetetu nudi njegov”, kaže dr Mandić Maravić.

Rat za digitalnu pažnju

Najveći rat danas se vodi, uvjerena je prof. dr Zorica Tomić, za takozvanu – digitalnu pažnju.

“Kako roditelj može da konkuriše nečemu što se stalno menja? Evo, uzmite Instagram*, bilo koju društvenu mrežu – tu informacije proleću, sve je šareno, sve je brzo, sve nas to stavlja u poziciju nekog ko pita – da li kasnim za informacijama, da li sam u toku? Komunikacija se promenila iz prostog razloga što su i roditelji uhvaćeni u tu mrežu. To davanje ekrana deci s jedne strane može da ima edukativni i zabavni aspekt, ali s druge strane je i način da se “ratosiljamo” pritiska koji naša deca imaju sa nekakvim zahtevima koje stavljaju pred nas”, navodi profesorka.

Živimo u doba instanta i površine

U redu je da dijete na ekranu, primjera radi, vježba matematiku, kaže dr Mandić Maravić, ali da bi razumjelo međuljudske odnose, emocije, potrebna mu je živa komunikacija.

“Ali, zloupotreba interneta i društvenih mreža nije rezervisana samo za adolescente. Imamo puno ljudi koji imaju decu, a koji strašno puno vremena provode uronjeni u svoje ekrane pa ne stižu da promisle gde su, kuda su krenuli i gde su im deca. To je nešto što će u perspektivi možda biti neka posledica ovog digitalnog doba, gde roditelji možda gube neku sponu u tom hiperbrzom životu koji živimo”, navodi psihijatar.

Cijela priča je u tome, slaže se profesorka Zorica Tomić, da ništa ne treba da se radi zbog dece, nego sa djecom.

“Ali, kako da nešto radimo sa drugim ako svako ima svoj personalizovani aparat? Pa parovi kada odu u kafanu – svako gleda u svoj telefon. Istraživanja pokazuju da je među odraslim parovima sve manje seksa jer toliko ima atrakcija, serija i informacija, da se ljudi umore gledajući ekrane pa onda više nemaju vremena jedni za druge. Mi živimo u doba instanta, površine i totalne dezangažovanosti. Drugi me u stvari i ne interesuje jer me nešto drugo zanima”, naglašava profesorka Tomić.

Treba imati na umu da djeca, kako kaže, uče tako što posmatraju roditelje, pa im u tom smislu svojim ponašanjem moramo dati primjer.

“Samo diijete koje vidi roditelja da ne vadi telefon, koji vidi roditelja da uživa u razgovoru sa prijateljima, da ne provodi vreme uz televizor nego čita, koji hoće da se angažuje u razgovoru s djetetom i za njega ima vremena i strpljenja, koji je u stanju da indukuje svoje dijete da postavlja pitanja, da bude radoznalo… samo taj roditelj i ta djeca imaju šansu da naprave najvažniji iskorak, a on će omogućiti distancu. Šta to znači? Daleko od toga da mislim da ne treba da koristimo sve prednosti koje nam digitalni svet nudi, ali moramo da to pametno koristimo, moramo da imamo otklon prema tome, da znamo kad, kako, na koji način”, zaključuje prof. dr Zorica Tomić.