Vjerovanja za Vidovdan: Zašto je važno ono što danas vidite

28.06.2020. | 00:54

Jedan od običaja nalaže da danas ustanete prije zore, pogledate ka suncu i kažete: “Oj Vido, oj Vidovdane, daj mi vid dok sam živ!” Smatralo se da je veoma važno ono što ćete danas vidjeti jer ćete u tim stvarima kasnije imati uspjeha.

Nakon toga, treba osmotriti kakvo je vrijeme. Ako je vedro sa naznakama da će i ostati vedro, treba iznijeti napolje svu odjeću i provjetriti je kako bi se napunila dobrom energijom. S druge stane, ukoliko je oblačno, treba prekrstiti oblake da bi kiša koja padne bila dobra za usjeve.

Vidovdan važi i kao dan proricanja i gatanja, najčešće uz pomoć trave vid, poznate u narodu i kao vidac, vidić, vidovka, vidovčica.

U nekim krajevima Šumadije vidovčica, trava sićušnog prelijepog svijetlocrvenog cvijeta, brana je zorom, prije sunca, a u drugim krajevima – s večeri. Obično to rade djevojke – udavače i potapaju je u vodu, pa se ujutru svi umivaju radi očnog vida – da ih preko godine ne bi boljele oči.

U mnogim krajevima se, ipak, prije svanuća, ruke prodjenu kroz travu radi zahvatanja vide rose i umivanja očiju.

Na Vidovdan se, prema knjigama i vjerovanjima starostavnim, ne radi u polju – da kukuruz zametne klipove, ni u vinogradu – da se grožđe ne sasuši i otpadne. Tog dana valja i okusiti zrelo voće. Vjeruje se i da na Vidovdan valja započeti ručne radove – pletenje i vezenje. Prethodno se poškropeći po očima vodom u kojoj je odležala trava vidovčica, mlađe žene i djevojke uzvikuju:

„Vidi, Vido kako pletem“, „Vidi, Vido kako vezem“, „Vidovčice, po bogu sestrice, što očima ja vidjela, to rukama i stvorila“.

U Šumadiji i još nekim krajevima bio je običaj i da se na Vidovdan iznose stvari iz kuće da se „provjetre radi moljaca“. Iznošene su i tapije i obligacije da bi se razgledale i provjetrile. U Kačeru podno Rudnika na Vidovdan su iznošene i kese s novcem – da se vidi i izbroji.

U Homolju se vjerovalo da godina može omanuti ako na Vidovdan nema oblaka, u Gruži da „ptica kukavica koja počinje na Mladence da kuka za kosovskom pogibijom, prestaje da kuka od Vidovdana“, a u Šumadiji da na „Vidov dan, u gluvo doba noći, sve vode na Kosovu poteku crvene kao krv“, a krvlju kosovskih junaka obojeni su i kosovski božuri.

Na Vidovdan je bilo, a ponegdje ih još ima, i dosta gatanja djevojačkih radi brze i srećne udaje.

Tako je u okolini Vlasenice bio običaj da djevojke, ubravši vidove trave, naliju vode u lonac koji su kupile bez pogađanja, uzmu malo soli, hljeba, djetelinu sa četiri lista i jednu tkanicu koju prebace preko lonca i pred spavanje prozbore:

„Sveti Vide i vidova travo otvorite mi oči da vidim svoga suđenoga. Ako je daleko – evo mu djetelina od četiri krila neka k meni doleti, ako je gladan – evo mu soli i hljeba neka se najede, ako je žedan – evo mu vode neka se napije, ako ne može preko vode preći – evo mu ćuprije (tkanice) neka pređe!“

U nekim krajevima djevojke su (valjda i momci) tražile neku vidu travu i stavljale je pred spavanje pod glavu da im se đuvegija „prikaže“. „Kog momka koja uoči Vidovadana usni, za njega će i poći“.

U svakom slučaju, Vidovdan je jedan od najvećih i po svetkovanju izuzetno očuvanim praznicima iz stare narodne vjere.