Banjalučanka vraća osmijeh mališanima u Sigurnoj kući: Mlada Ana priznala šta joj najteže pada

25.06.2024. | 09:19

Dvadesetpetogodišnja Ana Gogić studira psihologiju na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, a većinu slobodnog vremena provodi volontirajući u Sigurnoj kući u Banjaluci i ovog mjeseca proglašena je za volonterku mjeseca u ime Fondacije “Udružene žene” Banjaluka.

Ana u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da je prvobitno studirala francuski jezik, ali je shvatila da je psihologija njen životni poziv.

“Još na prvoj godini fakulteta sam slušala predavanje koje je držala radnica iz sigurne kuće i tada sam shvatila da i ja želim da svojim učešćem pomognem i doprinesem žrtvama nasilja, jer sam i u svom životu, nažalost, imala susreta sa zlostavljanjem žena. Naš fakultet je pokrenuo volonterizam u zajednici, koji imamo na trećoj godini, i rekli su nam da već možemo početi i ranije da volontiramo. To mi se pokazalo kao fenomenalna prilika da spojim želju da pomognem sa nečim korisnim u mojoj budućoj karijeri psihologa. Prihvatili su me odmah i evo već šest mjeseci sam tamo i mislim da smo savršen spoj”, priča Ana.

Kako ističe, titula “volonterka mjeseca” joj nije primarna motivacija za rad, a smatra da su svi zaposleni u Sigurnoj kući i Fondaciji “Udružene žene” njeni heroji.

“Ja dolazim u Sigurnu kuću primarno da uradim ono što je potrebno, jer zaposleni u udruženju, koliko kod da su heroji, ipak su ljudi i ne mogu da postignu sve, pa im ja dođem kao ispomoć. Znam svoje mjesto u svemu tome i ne dolazi mi do glave da sam ja volonter mjeseca, jer prema mom mišljenju, ovo što ja radim bi radio i neko drugi, svi kojima je stalo. Nekada osjećam da bih mogla i više da uradim, ali dajem maksimum da izbalansiram fakultet, privatni život i volontiranje i da dam neki svoj doprinos”, kaže Ana.

Prema njenim riječima, najteže joj posmatrati kako su društvo, ali i zakoni iznevjerili žene i djecu koji borave u Sigurnoj kući.

“Obično kada se desi nasilje, žrtve su te koje se izmještaju iz kuće, a ne obrnuto. Primjećujem da ima puno prebacivanja odgovornosti na žrtve, a to mi je najteže slušati. Žene u Sigurnoj kući su predivne, prepune ljubavi, pune razumijevanja i teško mi je i da pomislim da bi neko mogao da digne ruku na njih”, priča Ana.

Kako je objasnila, većina njenih dužnosti fokusirana je na djecu koja sa majkama borave u Sigurnoj kući, druži se s njima, pomaže im sa zadaćama, idu na jednodnevne izlete i gleda da im vrati osmijeh na lica.

“Djeca su stvarno predivna, imamo sad baš puno djece i mislim da sam najviše doprinijela jer sam im dala pažnju koja im je potrebna u njihovim godinama, a na neki način sam i rasteretila korisnice da mogu da se bave nekim drugim stvarima. Akcenat mog rada je na djeci i kroz svoj rad trudim se da im pružim koliko-toliko šansu da u čitavoj toj situaciji pronađu normalnost i da uživaju u svom djetinjstvu. Cilj je da pronađu normalnost u nenormalnim okolnostima, koliko je to moguće”, priča Ana i dodaje da je atmosfera u Sigurnoj kući kao u nekoj višečlanoj porodici, u velikoj porodičnoj kući gdje su ukućani srećni.

“Svi se smijemo, pravimo hranu, igramo se, uopšte čovjek ne bi rekao kakve su nas okolnosti spojile. Bude momenata kada procuri ta realnost kroz naše razgovore, ali većinom bude jako pozitivna atmosfera i čini mi se da u Sigurnoj kući žene i djeca mogu pronaći stabilnost u svom životu”, smatra Ana. Ističe da se, nažalost, vidi porast nasilja nad ženama u posljednjih nekoliko godina, kako kod nas, tako i u regionu.

“Mislim da kao društvo na to ne obraćamo dovoljno pažnju i da je potrebno da više govorimo o posljedicama, a ne o uzrocima, što je glavna greška koju pravimo. Koliko je meni poznato, ja sam trenutno jedina volonterka u Sigurnoj kući. Trebalo je da sa volontiranjem završim krajem jula, međutim, ja sam se toliko pronašla u ovome da sam odlučila da volontiram i do sljedeće godine. Planiram da idem i na razmjenu studenata, ali sve dok sam ovdje, planiram da volontiram”, kazala je ona.

Dodala je da bi voljela da nema potrebe za postojanjem sigurnih kuća i da stvorimo društvo gdje žene, djeca i muškarci mogu da žive mirno i da se međusobno poštuju, te da ne dolazi do nasilja.

“Životne situacije koje su prošli štićenici Sigurne kuće ostavljaju trajne posljedice i traume, ne moram vam puno govoriti o tome, možete i sami da zamislite, tako da bih ja generalno voljela da svi mi imamo manje posla”, zaključila je Ana.