Đinđić je prije Ružice jako volio jednu Dušku iz BiH: “Bili su par kao sa razglednice”

12.11.2024. | 13:18

Zoran Đinđić je rođen u Šamcu, a sa roditeljima se krajem šezdesetih preselio u Beograd, njegova sestra kaže da je uvijek ostao jako vezan za BiH i gradić koji je obilježio njegovo djetinjstvo.

Sa roditeljima su se Gordana i Zoran krajem šezdesetih godina preselili u Beograd, ali njihova veza sa BiH nikada nije prekinuta. Prijatelji i uspomene na srećno i bezbrižno djetinjstvo predstavljali su nit koja ih je vezivala za zemlju u kojoj su rođeni.

Više puta su se selili

Gordana Đinđić Filipović u svojoj ispovijesti za “Slobodnu Bosnu” iz 2013. godine evocirala je uspomene na Travnik, grad u kojem je provela nezaboravne godine. Sa porodicom je u Travnik stigla 1962. godine i ostala do 1969. godine. Iako se posljednji put vratila 1989. godine povodom proslave dvadeset godina mature, sada ne vidi sebe samo kao djevojku koja je tamo završila gimnaziju, već kao osobu koja je s bratom dijelila najljepše trenutke života.

Zoran je kao dijete bio je jako nemiran, živ, pokretan. Obožavao je da čita knjige. S obzirom da je doktorirao filozofiju, ta branša mu je najviše pasala, pa je iz te oblasti i imao najviše knjiga.

“Završio je sve škole sa najvišim uspehom. Završio je za tri godine četvorogodišnji fakultet filozofije i dve godine sociologije. Istovremeno je učio i završavao. Požurio je sa studijama da bi što prije stigao da doktorira. Otišao je u Nemačku i za godinu dana doktorirao, svi su rekli daje čudo. Bio je poseban”, govorila je njegova majka Mila.

Još na fakultetu se bavio politikom, od studentskih dana. Njegova majka kaže da je uvijek bio proganjan zbog politike.

Do 27. godine je završio sve škole. Istakla je da je od malih nogu pokazivao da je napredniji od ostalih vršnjaka.

Iako je Zoran bio izvrstan đak, nalazio je vremena za brojne aktivnosti – od šahovskog kluba i karatea do druženja sa djevojkama. Njihove zajedničke dogodovštine, poput branja zelenih rezdelija u Popovskom vrtu, koje su često završavale kaznama, ostale su duboko urezane u njeno sjećanje. Gordana je kasnije sačuvala uspomene na Zorana kroz predmete poput njegovih drvenih skija i gitare, koje je odlučila da preda Arhivu Srbije kao dio njegove lične zbirke, svjedočeći tako o bezbrižnim danima koje su proveli zajedno.

“Nalazi se na trećem spratu u zgradi stotinak metara od gimnazije, u blizini katoličke crkve. Imam fotografiju gde se spušta na tim pravljenim drvenim skijama. Ja ih imam kod kuće, kao i njegovu gitaru na kojoj svirao u Travniku. Odlučila sam da ih dam u Arhiv Srbije, gde postoji postavka njegovih ličnih stvari”, rekla je tada Gordana.

Na početku gimnazije prvi put se i zaljubio. Silno je volio jednu Dušku.

“Zoran je neobično volio Travnik. Imao je svoje društvo s kojim je sve vrijeme kontaktirao. U prvom razredu gimnazije imao je i prvu ljubav, zvala se Duška. Silno ju je volio, bili su par kao sa neke razglednice. Kada je bio premijer Srbije, do njega se teško dolazilo. Jednom prilikom u Beograd su došli njegovi travnički školski drugovi. Obezbjeđenje u Vladi Srbije ih nije pustilo, jer nisu bili najavljeni. Međutim, oni su se dosetili i poslali mu zajedničku fotografiju. Odmah je prekinuo važan sastanak i potrčao da se vidi s njima”, kaže Đinđićeva sestra, pa nastavlja:

“Neobično je volio Bosnu. Podsjećala ga je na lijep period njegovog života. Beograd je velegrad u kome nema te opuštenosti i bezbrižnosti. Otac im je bio vojno lice i mi smo u tom duhu vaspitani. Zoran je strašno voleo životinje”.

“Moj sin je najviše voleo svoju sobu. Uživao je u njoj. Imao ličnu biblioteku, uživao je da sedne, stavi noge na sto i posmatra svoje knjige i uživa”, ispričala je njegova majka Mila.

Njegovoj sestri je na groblju prišla nepoznata žena

Zoran je bio izuzetno vezan za sestru, sa kojom je dijelio mnoge trenutke i povezanost koja je trajala do njegovog posljednjeg dana. Uprkos Zoranovim brojnim obavezama, redovno su se čuli telefonom, često razgovarajući satima, što je svjedočilo o njihovoj bliskosti. Ona se prisjeća tih razgovora s tugom, shvatajući da su joj sada samo uspomene preostale.

Na dan sahrane, na Novom groblju, prišla joj je mlada žena, želeći da podijeli svoje osjećanje gubitka.

“Znate,” rekla je, “imam i ja mlađeg brata. Kad bi se njemu nešto dogodilo, ni ja ne bih preživjela.” Gordana je samo mogla odgovoriti pitanjem: “Koji je vaš predlog? Šta ja da radim?”

Shvatila je, i sama bolno svjesna, da je suočavanje s takvim gubitkom teže nego što bi iko mogao zamisliti.

„Zapravo, teže je živeti s tim nego ne živjeti uopšte,“ priznaje, jer je svaki dio njenog života podsjeća na Zorana, njenog jedinog brata, prisutnog u njenim sjećanjima od prvih dana njenog života.

Gordana dalje objašnjava koliko je gubitak promijenio njen svijet – njen suprug nema brata ni sestru, a ni Zoranova supruga Ružica, pa su ona i Zoran za svoje porodice bili jedina uzajamna podrška.

„Kad preživite ovakvu tragediju,“ priznaje, „nikad više niste isti. Delove duše kao da više nemate.“

Naučila je da živi s bolnom prazninom koju je Zoran ostavio za sobom, iako joj to donosi neizmjernu težinu. Njena majka, iako iscrpljena tugom, pokušava da sakrije svoju patnju, a Gordana vjeruje da je majka mnogo jača od nje. No, kada ostanu same, obe osjećaju težinu gubitka, tiho razumijevajući bol koja ih veže i podržava kroz tugu koja ih prati svakog dana.

“Moj muž nema brata, niti sestru. Ružica, Zoranova supruga, takođe, nema nikoga, samo smo mi u porodici imali jedno drugo. Kada preživite ovakvu tragediju, onda više nikada niste isti. Dijela duše više nemate. Naučila sam da život živim s tim da ga više nema. Mnogo je teško da to izgovorim. Majka se trudi da meni ne pokaže tu svoju patnju. Mislim da je ona mnogo jača od mene. Ali kada ostanemo same, znamo kako nam je”, otvorila je tada dušu Gordana, koja se u posljednje vrijeme veoma rijetko pojavljuje u medijima.

Samo godinu dana prije atentata na Zorana Đinđića, preminuo je njegov otac koji je bio vojno lice. Njegova majka Mila, govorila je kako je ostala željna svog sina, koji se maksimalno predao poslu i profesiji.

“Kad smo pravili godišnjicu mom suprugu, čula sam se sa Zoranom i rekla, sutra je ocu godišnjica, dođi na groblje. A ja vidim da je on zaboravio, kaže mi da ima konferenciju za medije i da mu je neodloživo. Rekla sam – u redu Zorane, izaću ja sa Gordanom na groblje. Pojavio se sutradan, ali na kratko, odmah je žurio da završi tu konferenciju za novinare. Prije nego što se desila nesreća govorila sam mu – Zorane sine, čuvaj se, nemoj me obući u crninu, tek sam je skinula”, govorila je Mila, majka Zorana Đinđića za Njuzvik i to je jedini njen intervju, prenosi Stil.