Dušica rasplakala region: Bila sam izbjeglica, iz pasulja crve vadila, buđav hljeb mi majka čistila, drugog nije bilo

27.06.2024. | 14:35

Bila jedna devojčica, tiha, poslušna i mirna. Prisiljena da odraste prije vremena, jer životne okolnosti su tako zahtejvale”, počela je svoju ispovijest Dušica, mama troje dece, vaspitačica i influenserka. Njena životna priča je prepuna teških životnih obrta, ali priča ima srećan nastavak.

Ona je Dušica Stamenković, po zanimanju vaspitačica, ali je na sebe skrenula pažnju bajkovitim dekoracijama hrane koju prirema za mališane. Trenutno je jedna od najuticajnih mama na društvenim mrežama, a svoju priču je objavila na Instagramu:

“Bila je izbjeglica, i još se sjeća ukusa pasulja sa parizerom iz narodne kuhinje, crva kog je izvadila iz njega i nastavila da jede, kao i buđavog hljeba, koji je mama očistila i podgrijala na pari, jer nije bilo drugog. A sjeća se i stezanja kostiju od hladnoće dok je prodavala stvari na pijaci, ne bi li zaradila novac da kupi sebi jaknu. I danas kad zažmuri može da osjeti na leđima toplinu te jakne kada ju je prvi put obukla. Nijedna joj nikada neće ugrijati leđa, kao što je ta. Sada shvata da ta jakna nije samo prigrlila njena leđja, već i sve ono što je bila prinuđena da nosi na njima sa svojih, samo, 15 godina.

Danas je ta djevojčica već odrasla žena. Srećna je i zahvalna na oduzetom djetinjstvu, jer ju je to naučilo kakav roditelj ne želi da bude. A i naučilo ju je da nema nikog osim sebe, i da za sve što želi, zasuče rukave i vrijedno radi na tome da to i ostvari. A navikla je da radi. Mnogo. Po nekoliko poslova, jer želi da ostvari svoje snove. Naučila je da ne čeka nikog. Jer zna da niko ne može da je spase, osim nje same.

Jednom se zaljubila, snažno, a tajno. Morala je da bježi kroz prozor da bi ga vidjela. Žalila mu se na život, a on joj rekao da se uda kada završi školu. Razbjesnela se, ne želi da problem rješava upadanjem u drugi”.

Počeli su da se nakon ove priče nižu komentari, a Dušica koja je na društvenim mrežama poznata kao Ignjatova mama, nastavku je napisala:

“Sjeća se još tog smješka i pogleda, kada joj je rekao: “E, pa ti onda uči i završi školu, da možeš da se zaposliš, i da se osamostališ, da ne zavisiš ni od koga.” Slušala je u nevjerici, osjećajući strah. Rekla je “Pa kako? Ja sam žensko!”. “Pa? Možeš sve što želiš, ako to stvarno želiš!”

Možeš. Možeš. Možeš. Možeš! Odzvanjalo joj je u glavi danima, dovoljno dugo da se pretvori u mogu. Mogu. Mogu. Mogu! I tako je već kao 17-godišnjakinja počela da se priprema za ovo što živi danas.

I odavno već nije povučena i tiha. Izrasla je u samostalnu ženu, i najterala se na to da se zauzme za sebe, borivši se s unutrašnjim glasom koji joj kaže: “Ćuti, da prođe sa što manje”, jer tako je učena od malena. Jer žensko je. A žensko je tuđa kuća.

Odrasla je, i ostavlja iza sebe sve one koji je koče, spuštaju, lome krila i podsjećaju na teške periode života, a za koje ona ne snosi odgovornost. Mjesto rođenja nije njena krivica.

Odrasla je i postala majka troje djece. Samosvjesna i hrabra, a istrajna i uporna kao i kad je bila mala. Jer ne želi nikom ništa da duguje, jer željna je mira, slobode i tišine.

Poslušna i mirna djevojčica sada je žena koja se ne plaši da ode. Da digne sidro, kada više nije srećna. Da sebi prizna da je pogriješila”.

Njena objava prikupila je brojne komentare podrške, a neke je čak dovela i do suza.