Kum ga pitao da li će da krsti sina, ovakvu reakciju nije očekivao: “I tu je planula vatra”
21.05.2024. | 10:29Krštenje se smatra jednim od najljepših obreda u pravoslavlju, ali jedan muškarac ima nesvakidašnji pogled na to.
Ispovijest čovjeka koji je želio prvo da poništi svoje krštenje u crkvi, a potom i da ne krsti sina, dok on to ne bude sam htio, pokrenula je lavinu komentara na društvenim mrežama.
Ljudi su imali najrazličite stavove – i dok su ga neki podržavali, bilo je mnogo više onih koji su prvo bili šokirani, a onda su uslijedile osude.
Prenosimo njegovu priču u cjelosti:
– Kum, koji me je vjenčao u crkvi, na slavi me je upitao – Kad ćeš da krstiš malog?
Nikad! Ko sam ja da njega krstim? Neka odluči sam, kad poraste. I tu je planula vatra. Nije očekivao tako odlučan odgovor od mene. Ipak sam pravoslavac i slavimo slavu, njegujemo to kumstvo i ponekad obiđemo i neki manastir.
Ali, da li sam ja to želio da budem, hrišćanin, pravoslavac, kršten? Ne znam. Kako vrijeme protiče mislim da nisam. Sve više me steže. Popovi, mantije, crkve, norme, zapovijesti, kojekakve moralne propovijedi od onih kojima bi bilo bolje da se pokriju ušima i ćute.
Imam mnoge nekrštene prijatelje koji kažu u šali: “Srećom, ja nisam kršten/a, antihrist sam”. I nekad ih vidim, zaista, slobodne, ponosne. Neki su se baš sa radošću krstili kao odrasli, pale su suze i rado se sjećaju tog dana.
A šta ja da radim? Mene su kao malog onako polivali vodom, plakao sam i ne sjećam se ničega. Ne mogu ni da se “raskrstim”. Jedino rješenje koje nudi Srpska pravoslavna crkva jeste da prestanem da se osjećam i deklarišem kao pravoslavac.
Druga mogućnost automatski proizilazi iz prve, pa mogu odmah da pređem u drugu vjeru. I tako, uhvatim sebe kako zdravo za gotovo prihvatam nametnuto vjerovanje, a iskren da budem, nisam ni Bibliju pročitao, a kamoli razmišljao o vjeri, svetom trojstvu, teologiji, filozofiji. Neću da se jednog dana moj sin osjeća isto tako. Sa lažnim identitetom, kojeg ne razumije, a ne može da ga se odrekne i preispita sa distance.
Nekršen je, ali odrasta u tipičnoj pravoslavnoj porodici koja se i ne pridržava mnogo religijskih normi. Upoznaje malo po malo vjeru, farbamo jaja, slavimo Božić, Uskrs, Đurđevdan. Ali jednog dana staće, razmisliti dobro i odlučiti da li pripada tom svijetu ili ne. Pročitaće valjda nešto, pravila te organizacije, norme koje mora da poštuje. Ako treba da se odrekne Satane, neka to učini sam, svojim iskazom, svojom voljom.
Ako želi da bude budista, neka bude budista. Islam? To bi bio već kulturološki šok za mene, ali i to bi bio njegov izbor. Ateista? I to je neko uvjerenje.
Znaš, kume, kad rodiš dijete, podariš mu život i slobodu. Naravno, pružaš mu vaspitanje. Ali to nije tvoja igračka kojoj ćeš da nametneš kako da misli, kako da se oblači, u šta da vjeruje, da li će da bude gej, da li će da bude fakultetski obrazovan, sportista ili automehaničar. To važi i za religiju. Moram da ti kažem, dobro znam šta ne želim da bude moje dijete, ali ćutim o tome, nije njegov problem ako se moj roditeljski san ne ostvari. A što se tiče vjere neću da me proklinje poslije” tako nešto sam sročio svoju argumentaciju.
Ali on je pričao kao neki pop.
“Krštenje je tvoja hrišćanska dužnost. Mi smo hrišćani, pravoslavci, vjerujemo u spasenje. A bez krštenja nema spasenja. Niko ko ne primi pečat dara duha svetoga na krštenju neće dočekati carstvo nebesko. Da su naši preci razmišljali kao ti, nestali bismo kao narod za 500 godina pod Turcima Razmišljao sam i o tome. Neko ko je zaista religiozan možda to i vidi kao dužnost. Na vjeronauci uče djecu da bez krštenja niko, ma koliko dobra činio u životu, ne može da ode u raj. Znači, cijeli Daleki i Bliski istok, zbogom?
Teško je i vjerujućim ljudima da shvate takav stav. A onda shvatiš da ima na stotine religija u svijetu i ne samo što su brojne, manje ili više srodne, već se mijenjaju u vrmenu, evoluiraju… Ali dogma je dogma, za pravoslavce, to je jedina prava vjera.
Činjenica da živimo u svijetu podijeljenih kultura i da se one održavaju i kroz religiju. Ali… Ipak nismo u srednjem vijeku. Ostajem pri svome. Neka odabere. Možda i griješim, zaključio je, prenosi Stil.
