Ne osuđujte! Dešava se, roditelji pričaju kako su sve “gubili” djecu

27.03.2024. | 14:27

Ako ste ikada na trenutak ili na duže vrijeme izgubili dijete, sigurno ste pretrpjeli strah koji nikada do tada niste doživjeli.

Istina je da roditelji koji izgube pojam o svojoj djeci nisu loši roditelji. Izgubljeno dijete je čest problem. Koliko god bili brižni i pažljivi, češći je nego što želimo sebi da priznamo. A koliko je roditelja u nekom trenutku izgubilo pojam o svojoj djeci, koja su bila odvojena od roditelja ili staratelja po trenutak, sat vremena ili duže, isplivalo je od juče i na društvenim mrežama, gdje ljudi masovno dijele svoja iskustva.

Korisnik @laki2112 je među prvima ispričao šta se desilo u Budvi, devedeset i neke, kada mu je ćerka imala manje od tri godine.

– Plaža, negde oko 11 prepodne. Žena otišla negdje, ostavila mi je da je čuvam. Malecka trpa pijesak u koficu pomoću lopatice, udaljena od mene nekih dva metra, na desetak metara od vode. Ja čitam nešto, mobilni telefoni još nisu bili u upotrebi. Okrenut sam licem prema njoj, tako da čim dignem pogled vidim je šta radi. Pročitam nekoliko redaka, podignem pogled, i tako… Pročitam sledeći stav, podignem pogled, nje nema – ispričao je.

Kako dalje kaže, od trenutka kada ju je posljednji put video, prošlo maksimalno 20-30 sekundi.

– Gledam lijevo desno, još nezabrinut, nema je. Ustajem, osvrćem se, ne vidim je. Prilazim mjestu gdje se igrala, vidim lopaticu, osvrćem se, osjećam kako mi se stomak polako steže u čvor. Počinjem da je zovem po imenu, pitam ljude okolo jesu li je vidjeli. Ne. Prošlo je manje od minut. Stomak je veličine stegnute pesnice. Počinjem da trčim lijevo desno i da se derem i zovem je iz sveg glasa. Odlazim do ivice vode, urlam. Stomak je veličine klikera. Trčim naokolo kao sišao s uma, prošlo je vjerovatno dva minuta, urlam iz sve snage. Želudac je u procesu sažimanja kao kada zvijezda potroši nuklearno gorivo i krene da se kolapsira u crnu rupu – opisao je čovjek.

Tada mu se pojavila i žena.

– Razdvajamo se i krećemo na suprotne strane. Krećem se, ali to nije moje tijelo, već nečije tuđe koje hoda i dere se. Jedan čovjek mi prilazi i kaže da izgubljenu djecu drže kod neke bine. Trčim tamo i već iz daljine vidim ćeru kako stoji na bini, zajedno sa još petoro šestoro izgubljene djece. I dalje drži koficu u ruci. Moje tijelo ponovo postaje moje, skačem na binu (koja je visine jedno metar i dvadeset) hvatam ju onako uplakanu u naručje, osjećam najveće olakašanje u životu koje sam ikada osjetio i vjerovatno koje ću osetiti ikada. Sreću. Ljubav. Krivnju. Plačem grleći je. Evo plačem sada ponovo se sjećajući svega 27 godina kasnije – ispričao je @laki2112.

Korisnica @lepa_sargarepa se nadovezala sa pričom kako se i sama izgubila kao dijete:

– Čuvala me studentkinja, ja četiri godine. Prepričava poslije majci. Imala je bež mantil i da me ne bi vukla, kaže da ne puštam mantil. Nije prošlo minut, ona osjetila da me nema pored nje. Unezvjerila se, traži. A onda me vidi preko ulice kako drugu ženu držim za bež mantil i idem za njom.

Isprovocirana negativnim komentarima ljudi koji osuđuju roditelje čije dijete se zagubilo, korisnica @crupullepetipa je napisala:

– Je li i vama nekad izgubilo dijete? Meni jeste, na moru. Okrenula se sekundu da nesto uzmem, njega nema. Večera, gužva u hotelu… mi trčimo ko ludi, ne znamo gdje da gledamo prvo… Našli ga nakon par minuta, otišao na tobogan kralj, igra se.

Na njen komentar se nadovezala i @BakaBelka:

– Nama jeste. U hipermarketu u Poljskoj. U sekundi. Našli ga poslije petnaestak minuta u prostoru gdje su veš mašine kako ide od jedne do druge i zatvara ih i otvara. Dvije godine je imao.

Tviterašica iz Hrvatske @ula27731 je podijelila svoje iskustvo kako je izgubila dijete u najbjezbednijem okruženju koje roditelj možda i može da zamisli:

– Drugi dan vrtića, dolazim po frajera, presvučem mu papuče, vrata vrtića zatvorena  svako malo nekol uđe. Sagnem se da stavim papuče u ormarić, dignem glavu lika nema. Gledam gdje je, kao cool sam, možda se vratio u sobu, nije. Zovem ga, nula bodova. Sad sam već u klincu, ne vjerujem šta se događa. Gledam vrata pas mater pa nije valj nekoo dijete pustio da izađe kroz vrata?! Izađem vani pitam ženu jel vidjela dijete, ozbiljno sam u komi jer je mogao na sedam strana, trčim, u glavi mi već da ga je neko ubacio u gepek. Očajna vraćam se u vrtić i kažem nema mi djeteta. Kad odozgo s sprta silazi frajer i čistačica ga vodi za ruku. Dan danas ja sebi ne mogu objasniti kako je on uspio otrčati na drugi sprat dok sam ja stavljala papuče. Najveća noćna mora. Iskreno se nadam da će ju pronaći.

Još jedna korisnica sa X mreže, @MoravskiLubenic, ispričala je kako je i sama nestala i priredila svojoj majci pakao:

– Imala sam dvije godine. Majka me u kolicima vozila na pijac. Dok je kupovala saksije ja sam sišla iz kolica i ušla u ćup. Milicija vojska sve prevrnuli. Grnčari me vratili poslije osam sati. Našli me kada su robu vraćali u kola. Ja u ćupu zaspala. Poslije nas majka vodala na povodac.

Imate li priču da podijelite? Podijelite je sa nama, bez ličnog stida ili posramljivanja roditelja kojima se desila ovakva sutuacija.