Nije sve crno ili bijelo: Zbog ovih riječi učiteljice mama je na vrijeme reagovala i spasila kćerku

23.09.2024. | 10:07

“Srce mi se spustilo u pete, jer sam već godinama imala svoje sumnje. Često bih je zatekla kako prazno gleda u duge matematičke zadatke, ne znajući šta da radi”
učiteljica

Djeca se mogu ponašati sasvim drugačije kada su u školi i kada su kod kuće, pa vaspitači, učitelji, nastavnici i roditelji mogu različito razumjeti dijete, njegovu ličnost, karakter, sklonosti i obrasce ponašanja.

Kada se dijete drugačije ponaša u obrazovnoj ustanovi, roditelji sa jedne i nastavno osoblje sa druge strane mogu imati različite predstave o srži problema.

Nastavno osoblje može dati potpuno novi uvid u dječje sklonosti, talente, sposobnosti ili poteškoće u razvoju. Ali, ono što se dešava nakon toga, odnosno način na koji roditelji primaju tu informaciju je zapravo ključan u rešavanju problema.

U nastavku slijedi ispovijest jedne mame Lize, kolumnistkinje i autorke, koja je uz pomoć učiteljice svoje kćerke uspjela da dijagnostikuje problem s kojim se njeno dijete godinama mučilo.

“Nešto se dešava sa Elom”

U jesen 2022. godine, stajala sam bosa na terasi, sa telefonom prislonjenim uz uho, dok sam gledala u opalo lišće. Sa druge strane linije bila je učiteljica moje kćerke iz petog razreda.

“Mislim da se nešto dešava sa Elom”, rekla je tiho.

Srce mi se spustilo u pete, jer sam već godinama imala svoje sumnje. Često bih je zatekla kako prazno gleda u duge matematičke zadatke, ne znajući šta da radi. Često bi crtala po sveskama i žalila se da ne zna kako da riješi zadatke. U trenutku sam se prisjetila svih večeri kad smo pokušavale da završimo sve nagomilane zadatke. Njeni rezultati su se ubrzano pogoršavali, prelazeći s četvorke na manje ocjene.

Vrijeme je za posjetu ljekaru

“Često joj nešto skreće pažnju na času. Nisam doktorka, ali možda bi bilo dobro da je odvedete na procjenu”, rekla je učiteljica.

Do tog trenutka, činilo mi se da će sve uvijek ostati isto. Bila sam očajna, želeći da popravim nevidljivi problem s kojim se borila u tišini. Njeni drugi nastavnici uvjeravali su me da je “sve u redu”, da samo treba više da vježba. Nisam tada znala da djevojčice sa poremećajem pažnje (ADHD) često nemaju hiperaktivne simptome kao dječaci, pa njihove poteškoće ostaju neprimijećene, skoro sve do adolescentskog doba.

Prihvatanje činjenice da nešto nije u redu

Nakon što sam završila razgovor sa učiteljicom, odmah sam pozvala našeg pedijatra. Ubrzo sam dobila poziv sa instrukcijama da popunimo upitnik, koji bi mogao pomoći u procjeni njenih ponašanja.

Nekoliko dana kasnije, doktorka mi je saopštila rezultate. “Nije crno-bijela situacija. Ela pokazuje znake ometenosti i poteškoće u praćenju instrukcija, ali u nekim drugim oblastima je u redu”, rekla je.

Bilo je jasno da će biti potrebna formalna procjena.

Provela sam nedjelje u kontaktu sa raznim lekarima, ali svi su imali zakazane termine mjesecima unaprijed. Konačno, našla sam doktora koji je mogao da obavi testiranje tokom zimskog raspusta. Dok smo čekali, Ela i ja smo doživjele promjenu u našem odnosu. Svu onu jutarnju dramu – lupanje vratima, rečenice poput “Mrzim školu”, “Neću da idem u školu”, suze i bijes sam sada mogla bolje da iznesem. Prestala sam da budem frustrirana, počela sam da je bolje razumijem i manje krivim za teškoće sa kojima se suočavala u školi.

Učiteljica je takođe počela da se ponaša dugačije – smjestila je Elu bliže svom stolu, svaki dan je provjeravala kako je i često joj nudila pomoć poslije škole. Njena podrška bila je poput lične navijačice koja nam je pomogla da izguramo period neizvesnosti.

Suočavanje sa dijagnozom

Elini ADHD indikatori uključivali su stvari kao što su nedostatak fokusa na času, lako frustriranje, povećana anksioznost na testovima i organizacioni izazovi. Neki od njenih simptoma ADHD-a odražavali su anksioznost, poput potrebe da stvari budu savršene ili da ne može da završi zadatak. Ponekad je pokazivala više simptoma odjednom. U decembru je potvrđeno da Ela ima ADD, ali i anksioznost kao prateći poremećaj. Testiranje je bilo iscrpljujuće, ali konačno smo imali odgovor. U januaru smo, zajedno sa školskim timom, kreirali formalni plan, koji je omogućio da Ela dobije dodatno vrijeme za testove, zadatke i neophodnu pomoć.

S vremenom, njeni rezultati su se popravili, a ona je ponovo zavoljela školu. Njene ocjene su se postepeno poboljšavalje i prešle na skoro sve petice, a polazak u šesti razred bio je uspješan zahvaljujući podršci njene učiteljice.

Te godine je započela kognitivnu bihejvioralnu terapiju kako bi se pozabavila svojim strahovima u vezi sa školom i ostalim stvarima koje su je stresirale. Takođe je primijenila više organizacionih alata koje je naučila i dobila je dodatno vrijeme za zadatke i dodatnu pomoć kada joj je bila potrebna.

Zauvijek zahvalna učiteljičinoj hrabrosti

Iako je frustrirajuće što je trebalo toliko vremena da dođemo do dijagnoze, u srcu osjećam zahvalnost prema učiteljici koja je prva prepoznala šta se dešava. Ona je promijenila Elin život, i za to ću joj zauvijek biti zahvalna. sada kada ide već u sedmi razred sve je mnogo lakše, iako se nekada i sama plašim za svoje dijete. Ali činjenica da znamo na čemu smo, da imamo jasan plan po kome radimo i bolje rezultate s Emom me umiruju. Ipak, da nije bilo učiteljice koja nam je ukazala na problem vjerovatno ne bismo uspjeli sve tako brzo da riješimo, piše Ona.