Partizanka Jelka Dojčinović ne predaje se ni u stotinu prvoj godini: “Pobjegla sam iz “Jasenovca” 1942. godine”
10.05.2024. | 07:08Brojnim potomcima Jelka Dojčinović (101), još vitalna partizanka bolničarka Pete kozarske i Jedanaeste krajiške brigade NOB-a, koja je zagazila u novi životni vijek, vrijednosti tekovina NOB-a i svoje borbe za slobodu prenosi potomcima.
Ona je u šesnaestoj godini osjetila strahote okupatorske čizme na Kozari i u logorima smrti “Jasenovcu” i “Staroj Gradišci”, gdje je bila zatočena.
U jedinicama NOB-a Jelka je pregazila mnoge vrleti, probijala se kroz njemački obruč, ustaške straže, predvodila omladinu svoga kraja na putu do slobode, vidala rane ratnih drugova i drugarica.
U toj borbi, vođenoj prije više od sedam decenija, teško je ranjena, ali se oporavila nošena nadom u bolji život, u slobodu, vjerom da i ona učestvuje u izgradnji humanijeg društva, tolerantne zajednice svih naroda i narodnosti.
“Čuvam Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i Medalju za hrabrost, pored Partizanske spomenice pokojnog supruga Mihajla. To su moje uspomene, dokaz da smo oboje bili u istom stroju, gazili ka istom cilju, ali je, nažalost, moj suprug davno umro. Petoro djece sama sam podizala i vaspitavala u duhu slobodarskih ubjeđenja”, odlučno nam svoju životnu priču, pokazujući sliku unuka i praunuka, odmotava Jelka Dojčinović.
Na početku Drugog svjetskog rata bila je na pragu punoljetstva. Ona je najstarija u Donjim Podgradcima i okolini, u cijelom potkozarskom kraju.
Ni sada se ne predaje, jer nije navikla na poraze. Rano ustaje, radi u bašti, sadi i okopava povrće, pomaže u voćnjacima, uređuje dvorište puno cvijeća i zelenila.
Naveče gleda TV i piše pjesme. Ipak, mnoga svjedočenja i razgovore počinje ratom i ratnim sjećanjima.
“Uvijek je bilo teško, ponekad je to izgledalo nemoguće, ali sam bila mlada, odlučna, samouvjerena. Sa stričevkom Lepom Pejić pobjegla sam iz “Jasenovca” 1942. godine, jer sam vjerovala u život, u našu pobjedu. Takva nepokolebljivost i jasan životni cilj vodili su me i kasnije, kada sam se borila da na pravi put izvedem kćerke Milju, Rosu, Danicu, Nadu i sina Dragoju”, objašnjava baka Jelka koja se hvali sa osmoro unučadi i petnaestoro praunučadi.
Oni su joj nedavno, 5 . marta, organizovali rođendansko slavlje, poželjeli sreću i zdravlje, u čemu ni sada ne oskudijeva.
“Svoga osamnaestog rođendana, koji sam dočekala u ratu, u borbi, nisam se ni sjetila. Zaboravila sam da mi je rođendan, jer sam imala prečih poslova. Sada su se drugi sjetili mojih staračkih rođendana. Dok su čestitali, suze su mi tekle kao potoci”, opisuje Jelka porodična okupljanja i slavlja za njene rođendane. Svaki njen dan je ispunjen a interesovanje široko. Ipak, nezaobilazna tema svih razgovora je njen bivši komandant u NOB-u Josip Broz Tito.
“Jovanku i Tita vidjela sam nekoliko puta. Tita sam sretala i voljela, bio je mlad, lijep i dobar. Upoznala sam ga u Moštanici, u partizanskoj bolnici, kada je posjetio ranjenike. Poslije sam ga sretala više puta, nakon oslobođenja”, iznosi Jelka Dojčinović sjećanje na slavno vojevanje u kojem je, to sada otvoreno priznaje, gajila simpatije prema narodnom heroju Stojanu Grujičiću Jarugi.
“Narodni heroj Stojan Grujičić Jaruga, koji je ranjen 28. septembra 1944. godine, bio je zgodan, stasit… Nekako u isto vrijeme, on je u borbi ostao bez šaka a ja sam ranjena u nogu. Bolničko liječenje nas je rastavilo, ali je mnogo godina kasnije, kada je došao u Podgradce, vidjevši me, raširio ruke i rekao: ‘Gdje si, ljubavi moja, što si me ostavila?!’ Oboje smo plakali sjećajući se lijepih ratnih uspomena”, govori ova krepka starica koja ima šta reći, poručiti i sadašnjim rukovodiocima, vladarima i političarima.
“Da sam neka vlast, naredila bih ovim poslanicima i političarima da zasuču rukave. Muškarce treba poslati da oru njive, beru voće, siju, žanju, kupe grane po šumi, krešu međe pored puta. Žene, ove političarke natjerala bih da peru suđe, čuvaju djecu, okopavaju bašte, prebiraju grah, luk, brezovim metlama da metu ulice umjesto što sjede u skupštinama i svađaju se za velike plate. Kod nas su svađa i galama najbolji posao, samo opleti po prvome do sebe i eto punog novčanika, službenog vozila, slikanja na televiziji. Kod Tita tako nije moglo da se radi, ko je pokušao da galami i priča budalaštine, on je odmah bio isključen iz svih foruma”, upoređuje Jelka Dojčinović, živa knjiga istorije, podgradačkog kraja i slavne Kozare, različita uređenja i državnu praksu, prenose Nezavosne.
Staljinova ili Titova kruška
Ispred kuće bake Jelke dominira stara kruška. Ukalemio ju je i posadio 1948. godine, kaže, njen pokojni muž Mihajlo Dojčinović.
Jelka kaže da je to bila jedinstvena i vječna počast Titu, koji je te godine Staljinu rekao “ne”. Zasađena kruška, tome u čast je simbol vremena i Titove politike.
Jelkin sin Dragoja govori da krušku svi zovu Staljinovom, a samo Jelka kaže da je to Titova i njena kruška, više ničija.
